Žrtvovanje je među Sumerima bilo poznato već u
trećem milenijumu pre n. e. Štaviše, očevidno je da je ono već tada bilo veoma
razvijeno, jer su žrtvenim običajima rukovodili žreci, kao god što su
upravljali i irigacionim poslovima, izuzetno važnim za poljoprivredu i
stočarstvo u veoma plodnom ali i vodoplavnom međurečju Tigra i Eufrata. Dragocenosti,
žitarice i mnogobrojna stoka skupljani su u hramovima da bi se izdržavali oni
koji su radili u svetilištu, ali pre svega kao zalihe za slučaj nerodice ili
rata, za razmenu sa drugim plemenima i narodima, i za žrtvovanje. Međutim, u
čast bogova i predaka spaljivan je samo deo žrtvenih životinja (u gradu Uruku
pronađene su naročite jame za takvo spaljivanje), dok bi ostale pojeli učesnici
žrtvenog obreda. Tokom mnogih vekova to su bili skoro jedini izvori mesne
hrane, te su redovna žrtvovanja bila prave svetkovine. Kultu bogova bili su
posvećeni hramovi, od kojih su pojedini, nazivani ziguratima, bili ogromne
građevine i predstavljali, prema nekim tumačenjima, goleme žrtvenike. Uz klanje
žrtvenih životinja, kao središnji obredni čin, te uz darivanje bogova
raznovrsnim prinosima i ritualne gozbe, bilo je uobičajeno i čestvovanje bogova
pesmama, izlivanjem levanica u krvi ili vinu i kađenjem.
U jednoj sumerskoj pesmi o Gilgamešu govori se o
tome kako taj vrhovni žrec Uruka žrtvuje bogu Utu riđe jare, moleći ga za
pomoć. U kultnoj pesmi posvećenoj Enlilu, bogu plodnosti i životnih snaga, ali
i gospodaru neobuzdanih prirodnih sila, vode i vetra, ističu se moć i čvrstina
njegovih oltara, njegov hram upoređuje s planinom obilja, gde se primaju žrtve
i opraštaju gresi, a zauzvrat žita klasaju i ljudima ne preti rat. Tome bogu
žrtve se prinose povodom praznika bogate letine, žreci mu u njegovu svetilištu
prinose svete žrtve, dok se u skladištu hrama skupljaju bogati darovi i žrtve
se gomilaju. Svet Sumera nastanjivale su mnoge natprirodne sile i demoni, koji
su boravili u životinjama, biljkama, predmetima, u moru i na nebu, pa i u samim
ljudima. Te nezasite i neprijateljske sile morale su se neprestano umirivati i
umilostivljavati, baš kao što se i blagonaklonost sumerskih bogova morala
zadobijati i održavati gradnjom svetilišta, zadovoljavanjem božanskih odnosno
svešteničkih zahteva, radom na hramovnim dobrima, redovnim žrtvama u hrani i
piću, izvanrednim žrtvama okajnicama, zahvalnicama i zavetnim žrtvama. Žrtva se
shvatala uglavnom kao božanska hrana i sastojala se od velikih količina hleba,
ovčetine ili govedine, vina i piva, a kasnije su se na božjoj trpezi, u obliku
naročitih žrtvenih stolova, nalazili i: med, maslo, prečišćeno maslinovo ulje,
mleko, urme, smokve, so, lepinje, živina, riba i povrće. Sumeri su već
upražnjavali prinošenje žrtve za iskupljenje, o čemu svedoči i to što su,
verovatno već krajem četvrtog i početkom trećeg milenijuma pre n. e., slavili
boginju ljubavi i plodnosti Inanu i boga vegetacije Dumuzija, možda najstarijeg
boga koji umire i oživljava. U mitološkoj pesmi Od Velikog Neba ka Velikoj
utrobi Zemlje… priča se o tome kako demoni, da bi Inana mogla napustiti
podzemni svet, traže kao zamenu njenog supruga Dumuzija, pastirskog boga. Za brata
se, međutim, žrtvuje sestra Geštinijana. Najzad, Inana odlučuje da se brat i
sestra smenjuju svako pola godine. Geštinijana je zapravo žrtva iskupljenica za
spas bratovljeva života, jer odlazi dobrovoljno u „Zemlju bez povratka“.
Na slično obredno dejstvo žrtvovanja ili
samožrtvovanja upućuju i takozvane „kraljevske grobnice“ iz Ura, koje potiču
približno iz 2500— 2425. g. pre n. e. U nekima od njih, doduše, nisu pronađeni
grobovi središnje ličnosti, a grobnica pripadnika I urske dinastije Meskalamduga
sadržala je, osim kovčega sa bogato opremljenim pokojnikom, samo veliku
količinu dragocenih grobnih priloga i ritualno razmeštenih zlatnih i drugih
skupocenih predmeta i nakita. Ali u svetlosti drugih nalaza i značaj ovih se
povećava. Tako je sveštenica ili kraljica Pu-abi bila sahranjena u podzemnoj
grobnici sa svodovima, i to položena nauznak, u ogrtaču od lazuritnih perli, sa
raskošnim nakitom na glavi, od zlatnih listova, venaca i ukosnica u obliku
cvetova. Uz grobnicu nalazila se prostrana prostorija u kojoj je smrt zatekla u
sedećem stavu deset žena sa srebrnim trakama oko glave i šarenim ogrtačima, dok
su još dve družbenice ležale u grobnici zajedno sa uglednom pokojnicom. Bogato
odevene, sa dvema harfama ukrašenim zlatnom i srebrnom bičjom glavom pred
sobom, te zlatnim predmetima za toaletu i drugim drago-cenostima kraj sebe, one
očevidno nisu bile robinje, nego dvorkinje, koje su verovatno bile otrovane ili
su se same otrovale, dobrovoljno odlazeći u smrt za svojom gospodaricom i, u
skladu sa sumerskim vero-vanjima, osećajući smrt kao nastavak života u
zagrobnom svetu. U kosom hodniku koji je vodio u grobnicu i bio zasut zemljom
nađene su taljige i skeleti volova, njihovih goniča i vojnika s kacigama i
kopljima. Sve je to bila bogata pratnja uglednoj ličnosti prilikom prelaska u
život na drugom svetu. Važno je bilo i otkriće grobnice kraljice ili
sve-štenice Abarage, koja je takođe sahranjena sa svitom, a može se, kao god i
ona Pu-abi, dovesti u vezu ne samo sa obredima pri sahrani bogatih pokojnika nego
i sa obredom „svetog braka“ vrhovne sveštenice i božanstva kojem je služila. U
svakom slučaju, posredi je naročita vrsta ljudskih i drugih žrtava u čast
pokojnika.
I u drugim urskim grobnicama otkriveni su tragovi
ljudskih žrtava u okviru pogrebnog rituala, a jedna od njih sadržala je čak 74
kostura: tu je bilo sahranjeno 68 svečano odevenih žena, gdekoja s lirom u
rukama.
Iako činjenice unekoliko protivreče Doninijevu stavu
da se ljudske žrtve pojavljuju tek kada raslojavanjem ljudske zajednice nastane
društvena hijerarhija, moramo se složiti s tim da prvobitna podela rada i
ustanovljenje društvenih razlika, pojava povlašćenih i podvlašćenih podstiču i
povećavaju žrtvovanje ljudi u čast istaknutih pokojnika, kao nastavak njihovih
prednosti na ovom svetu.
Iskopavanja u Uru, Ninivi i Kišu potvrdila su da se
tamo, verovatno u prvoj polovini III milenijuma pre n. e., dogodila velika
poplava poznata iz Biblije. I priča o svetskom potopu je sumerskog porekla. U
sačuvanom sumerskom odlomku govori se o tome kako je, posle sedam dana i sedam
noći potopa, sunčano božanstvo obasjalo nebo i zemlju, a kralj Ziusudra je
otvorio poklopac barke, pao ničice pred bogom sunca Utu i prineo na žrtvu vola
i ovcu. U XI tablici epa o Gilgamešu (poema O onome koji sve vidi) Ziusudrino
ime (koje znači „onaj koji je našao život dalekih dana“, odnosno pronikao u
budućnost) prevedeno je na akadski kao Utnapištim Daleki. U toj tablici ovaj
vladar gradića Šurupaka, severno od Uruka, koga su bogovi primili u svoje
okrilje, priča Gilgamešu o velikom* potopu što ga je načinio bog Enlil da bi
istrebio ljude, i o tome kako su njemu bogovi poverili da spase čovečanstvo
tako što će sagraditi lađu, povesti porodicu i ostali rod, zanatlije, domaće i
divlje životinje, te poneti svu imovinu. Pošto su u zatvorenoj lađi proveli
šest dana, Utnapištim je sedmog dana poslao goluba i lastavicu, koji su se
vratili, a onda i gavrana, koji se nije vratio. Zatim sledi:
Izašao sam, na sve četiri strane prineo žrtvu,
na planinskoj kuli okadio:
sedam i sedam postavio kadionica,
u njihove plitice nalomio sam mirte, trske i kedra.
Bogovi osetiše miris, bogovi osetiše prijatan miris,
bogovi, kao muhe, skupiše se oko žrtvovaoca.
Jednom se u poemi Utnapištim naziva „Veleumni“, što
svedoči o sves-nom korišćenju, kao jednog od izvora, akadske epske pesme o
„Veleumnom“ — Atrahasisu, koji se takođe uz pomoć boga Ea spasao od potopa u
golemoj lađi, zajedno s porodicom, zanatlijama, stokom i imovinom. Međutim, i
mit o Atrahasisu oslanja se na sumerske izvore, kao što je i priča o Ziusudri,
uz sumerske narativne pesme o Gilgame-šovim doživljajima, poslužila kao podloga
za akadsku verziju epa O onome koji sve vidi. Biblijska priča o izbavitelju i
obnoviocu čovečanstva Noju (Noah) nadovezuje se na sumerske i akadske obrasce
ne samo svojom sadržinom (potop, lađa, spašavanje izabranikova roda i uzoraka
svih živih bića) nego i završnim obredom žrtvovanja: „I načini Noje žrtvenik
Gospodu, i uze od svake čiste stoke i od svih ptica čistijeh, i prinese na
žrtveniku žrtve paljenice. I Gospod omirisa miris ugodni, i reče u srcu svojem:
neću više kleti zemlje s ljudi, što je misao srca čovječijega zla od malena;
niti ću više ubijati svega što živi, kao što učinih. Od sele dokle bude zemlje,
neće nestajati sjetve ni žetve, studeni ni vrućine, ljeta ni zime, dana ni
noći“ (Prva knjiga Mojsijeva, 8: 20—22). Neposredno ili posredno, mitema o
opštem potopu proširila se dokle god su doprli izdanci kulture drevne
Mesopotamije. Tako se u grčkom mitu Deukalion izbavlja sa ženom da bi obnovio
čovečanstvo, a u Kur’anu se nalazi priča o Nuhu, koji je sagradio lađu i poveo
od svega po par i svoju porodicu, te se spasao potopa sa božjim blagoslovom.
Postojanje svetilišta i sveštenstva, mnogobrojni
kultovi, te pogrebni običaji sa obeležjima društvenih razlika, kao i raznovrsni
žrtveni obredi — pokazuju vrlo visok stepen razvijenosti duhovnog života
Sumera, u kojem je žrtvovanje igralo neobično značajnu, možda i središnju
ulogu. Stoga su Akađani (Vavilonci i Asirci), premda su potisnuli stare Sumere
i njihov jezik zamenili svojim, skoro ceo panteon bogova i većinu žrtvenih
običaja preuzeli od Sumera, pa im se i celokupna kultura umnogome oslanjala na
sumersku, iako joj se ne može poreći ni snažan izvorni izraz. O značaju koji su
Akađani pridavali žrtvovanju rečito govori kratak mit o stvaranju sveta,
zapravo priča namenjena čitanju u vezi sa ritualom preziđivanja hrama. Bog Ea
je načinio Kulu, boga cigala, koji je, da bi se svetilištima obezbedilo redovno
žrtvovanje, načinio bogove što nadgledaju žita, stoku i vino, kao i božanskog
kuvara, pekara i vrhovnog sveštenika. Najzad, da bi održavali svetilišta i
obavljali poslove koje bi sami bogovi morali obavljati, oni su stvorili ljude i
careve. Kao u nekakvoj obrnutoj kosmogoniji, hramovi postoje pre bogova, a ovi stvaraju
ljude da bi prinosili žrtve. U središtu pažnje je žrtvovanje, kojem kao da
služe i bogovi i ljudi.
Stari Vavilonjani i Asirci zadržali su i verovanje
da je bogovima i mrtvima potrebna žrtva u vidu obaveznih redovnih darova, i to
u određeno vreme dana i godine, i u obliku ritualnih gozbi o praznicima. Tako
su se za vreme novogodišnjih svečanosti u vavilonsko vreme prinosile
životinjske žrtve. Žrtvene životinje klao je i njihovu krv izlivao naročit žrec
na žrtveniku ili na krovu svetilišta, izgovarajući pri tome basme. Za krvne
žrtve služile su ritualno čiste životinje, i to: ovce, koze, prasad, konji
(namenjeni Bogu Sunca), dok su beskrvne poglavito bile žrtve u hrani i piću. U
jednoj od bajalica — molitvi dizanja ruku pred boginjom Ištar (akadska verzija
Inane), objašnjavaju se radnje uz basmu: „Postaviti ispred lika boginje Ištar
kadionicu s mirišljavim kiparisom, izliti žrtveno pivo i triput dići ruke“
(265, str. 226). Levanicama i drugim žrtvama osvećivale su se i peći za
topljenje, pa i sama ruda, u nekoj vrsti opstetričke magije, u kojoj je peć
shvatana kao materica, a ruda kao embrion ili fetus. Trebalo je da žrtve
bogovima i demonima predupre-de bolest ili odagnaju zlo, da umilostive
natprirodne sile, ali i da iskupe ljudske grehe; dok, prema Epu o Gilgamešu,
seni pokojnika žive, ali nepodnošljivim životom, te zahtevaju žrtve mrtvima.
Magijska priroda žrtvovanja očituje se u akadskom ritualnom tekstu namenjenom
otklanjanju zla od psa: treba načiniti glinenu figuru psa, staviti joj na
zatiljak komad kedrovine, glavu joj poškropiti biljnim uljem i odenuti je
jarčevom kostreti, a na rep joj staviti konjsku dlaku; na obali reke treba
postaviti trščani žrtvenik bogu Sunca Samašu i žrtvovati dvanaest lepinja od
krupnika; odozgo na tu figuru nabacati urme, posuti je finim brašnom, i staviti
kolačić s medom i uljem; zatim treba izliti levanicu pivom, pa klečeći i
podižući figuru izreći basmu u kojoj se izražava strah i moli bog da otkloni od
molioca zlo koje mu preti od psa; posle toga molilac bi razbio figuru psa.
Poznate još u klasično vavilonsko doba, misterije
boga Marduka (čije je ime verovatno sumerskog porekla) — onog istog zmajeubice
koji je, raspolutivši zmiju Tijamat, stvorio nebo i zemlju — uzdigle su se do
masovne svetkovine prolećnog obnavljanja prirode. Povezane s takozvanom „svetom
svadbom“, koja se završavala pogubljenjem roba ili robinje posle svetog
snošaja, te svečanosti u slavu boga koji umire i uskrsava isprva su zahtevale
ljudske žrtve, a ritualno poniža-vanje vladara pred Mardukovim kipom i njegovo
učešće u kultnoj radnji u čijem je središtu bilo žrtvovanje bika — zamena su
prvobitnog žrtvovanja samog vladara ili potonjeg žrtvovanja njegovog zamenika
„kralja-roba“. Kasnije se u obredima ubijala životinja, najčešće jagnje, koje
bi zatim bacili u reku da sa sobom odnese sva zla i iskupi sve grehe. Kult boga
Bela-Marduka izrastao je u Mardukove misterije, a tvorac sveta Marduk postao je
i tvorac ljudi tako stoje tražio da mu jedan od bogova odseče glavu, pa da
njegovu krv pomeša sa zemljom i od te smese oblikuje ljude i životinje.
Preuzevši ulogu ostalih bogova, on se od vrhovnog boga vavilonskog panteona
pretvorio gotovo u jedinog boga, otelovljenje sveopšte pravde. Po Herodotu,
Marduku-Belu bio je posvećen hiram, onaj isti o kojem se u Bibliji govori kao o
Vavilon-skoj kuli. U tom svetilištu nalazio se zlatan Belov kip, kome su se na
velikom žrtveniku prinosile na žrtvu odrasle životinje, dok su na manjem
zlatnom žrtveniku žrtvovani samo mladunci.
U Maloj Aziji veoma je verovatno da su u naročitim
slučajevima prinošene i ljudske žrtve. Na to upućuju tragovi u pojedinim
obredima, ali i poseban obred očišćenja vojske. Ako bi vojska pretrpela poraz u
borbi, trebalo je na neprijateljskom zemljištu („s one strane reke“) napraviti
od glogovine nešto slično vratnicama. Onda bi presekli na dve polovine čoveka,
jarca, štene i prase, i te polovine bi stavili sa svake strane vratnica, a
zatim bi sa obe strane zapalili vatru. Hetitska vojska bi prolazila kroz
vratnice put reke, i tu bi se, ušavši u vodu, vojnici međusobno prskali.
Verovatno su se žrtvovali robovi i zarobljenici, i to samo izuzetno. O mogućnom
shvatanju pogibije u ratu kao ljudske žrtve svedoči i zapovest vrhovnog boga Ea
da se ljudi klanjaju kamenu postavljenom u hramu jer je pot-pomogao da Bog
nepogode dođe na svet:
Bogati ljudi neka žrtvuju
junake i vojsku,
bikove i ovce neka daruju
bogati ljudi na žrtvu.
A siromasi neka brašno
prinesu za obred.
Medu bogovima i ljudima, po hetitskom verovanju,
postoji snažna međuzavisnost, jer kao što se ljudi trude da odobrovolje bogove
kako bi ispunili njihova očekivanja, tako se ni bogovi ne mogu održati ako ih
ljudi ne opskrbljuju hranom i pićem, ne ugađaju im i ne poštuju ih. To vrlo
izražajno potvrđuje početak Molitve za vreme kuge s početka Srednjohetitskog
Carstva (XV v. pre n. e.), najraniji obrazac one vrste koja će biti obilato
zastupljena u novohetitskom razdoblju: „O bogovi, pa šta je to? Šta učiniste?
Pustili ste kugu u zemlju. Zemlja Hati, ćela zemlja Hetita umire. I niko ne
može da vam pripremi žrtvene hlebove i žrtve levanice. Mrtvi su ratari koji su
nekad radili na njivama božjim; i niko ne seje i ne žanje na njivama božjim.
Mrtve su žene koje su nekad mlele žito za žrtvene hlebove što smo ih prinosili
bogovima; i ne mese one više žrtvene hlebove. Staje i torovi iz kojih smo nekad
odabirali bikove i ovce da ih žrtvujemo — sada su prazni, a mrtvi su pastiri
onih stada. Eto zašto su prestale žrtve levanice i ne žrtvuju se više hlebovi i
stoka. A vi, bogovi, dolazite k nama za žrtve u ove dane i nas okrivljujete“
(201, str. 103). Ta međuzavisnost ima i svoju klasnu pozadinu (klasna
raslojenost društva prenosi se i u kosmički prostor), o čemu svedoči Govor boga
Ea na skupu bogova, u kojem Otac bogova odvraća ostale bogove od namere da
unište ljude, jer, ako ne bude ljudi, neće se bogovima prinositi žrtve, neće
biti svetih praznika, niti ikoga da u hramovima vrši obrede u slavu bogova i da
pominje božja imena; a bogovi će sami morati da rade: oru, sakupljaju letinu,
melju. Ako je, dakle, žrtvovanje način obezbeđenja blagostanja ljudi, to
blagostanje je i uslov samoodržanja bogova. Učvršćenju kosmičkog reda služio je
i ritual posvećen Bogu Sunca, o kojem se govori u jednoj himni:
Konjima tvojega četvoroprega čovek, rob tvoj, nasuo
je žito. Budu li jela žito četiri tvoja konja, znači, ti ćeš živeti, o Sunce.
O značaju koji se u drevnoj Anadoliji pripisivao
žrtvovanju svedoče kako mnogobrojne i raznovrsne žrtve što su se prinosile uz
složene obredne radnje, tako i shvatanje o tesnoj povezanosti ljudi i bogova
upravo preko žrtve, verovanje u moć žrtve da utiče na red u prirodi, društvu i
kosmosu. Ali najrečitija potvrda žrtvovanja kao najvišeg načela je to što je
ono i samo bilo predmet kulta, te je čak i jedno od božanstava u panteonu, bog
Api, zapravo bilo obogotvorena „žrtvena jama“.
Istočno Sredozemlje — nekadašnja područja Sirije,
Fenikije i Palestine, zapravo: današnja zapadna Sirija i deo Turske južno od
planina Taura, te područja Libana i Izraela, kao i teritorija palestinskih
Arapa i savremeni Jordan —jedna je od onih oblasti starog sveta koje su,
nalazeći se između nekadašnjih snažnih država: Egipta, Vavilonijc, Hetitskog
Carstva. Asirije, bile skoro neprekidno pod vlašću neke od njih, te pretrpele
jak društveni, politički i kulturni uticaj svojih nadmoćnih suseda. Ali to je
istovremeno bilo i žarište uzvratnih uticaja. Dovoljno je podsetiti na to da su
Feničani tvorci prvog fonetskog pisma od kojeg su potekli i budući grčki
alfabet i, preko njega, ćirilica i latinica.
Kao što su umnogome bili posrednici među kulturama
svojih suseda i sopstvenu kulturu gradili ukrštanjem, tako su Kanaanci — to
prejevrejsko stanovništvo ovih krajeva — preuzeli mitske priče i religijska
shvatanja, pa i mnoga božanstva naroda s kojima su se graničili ili pod čijom su
vlašću bili. Međutim, osnovu kanaanskih obreda i verovanja činili su obožavanje
prirodnih sila, fetišizam, asketizam i žrtvovanje. Može se reći da su prvobitni
religijski nazori Kanaanaca bili primitivni, o čemu svedoči ne samo potonje
usvajanje stranih mitskih tradicija, pojedinih bogova i celih panteona nego i
stvaranje mnogobrojnih mesnih panteona, te upražnjavanje surovih žrtvenih i
drugih običaja, posebno onih u okviru kulta vatre.
Među kanaanskim žrtvama nalaze se i beskrvne (žito,
voće, vino) i krvne. Najdelotvornijim smatrane su, očigledno, žrtve paljenice,
u koje se može ubrojati i kasniji običaj „prolaska“ kroz vatru, kao simbolična
zamena pređašnjeg bacanja u vatru. Osim životinja, žrtvovali su se i ljudi, a
naročito deca. Žrtvovanje dece, osobito prvorođenčadi, verovatno je sastavni
deo magije za plodnost, koja je nalagala da se prirodnim silama i bogovima
žrtvuju prvi plodovi: prvo žito, prvo voće, prvenci svake životinje. S vremenom
su se običaji unekoliko humani-zovali, pa su se, umesto prinošenja stvarnih
žrtava, uobičajili otkupnina, dobrovoljno obavezivanje na asketski život itd.
Kao zamenu prvobitnih ljudskih žrtava verovatno treba tumačiti darove, najčešće
posrebrene ili pozlaćene bronzane statuete boginje Astarte, koje su, prema
kazivanju grčkog istoričara Zosime (oko 500 g. pre n. e.), bacali hodočasnici u
jedno jezero. Reč je, po svoj prilici, o jezeru Iamune, na čijoj se obali
nalazio Astartin hram; najznačajniji izvor jezera. Nabaa al- Arbain — „Izvor
četrdesetorice“ (svetih mučenika) — u proleće je izbacivao vodu tako snažno da
u njemu nisu mogli potonuti čak ni teški predmeti. Ako bi bačena statueta
ostala na površini, verovalo se da boginja odbija tu žrtvu.
Žrtvovanje jezeru je uobičajena žrtva za plodnost. A
plodnost je bila i glavna tema ugaritskog mita. Višegodišnji nizovi rodnih i
nerod-nih godina, jedna od osobenosti meteoroloških prilika u Kanaanu, uslovili
su predstavu o neprestanom obnavljanju sukoba među bogom plodnosti i života,
Baalom, oličenjem blagotvorne moći zemlje, i Motom, bogom neplodnosti i smrti.
Kult plodnosti zahtevao je i mitske obrasce i obredne radnje koji bi trebalo da
utiču na pravilniji i pravedniji raspored rodnih i nerodnih godina, dakle na
red u prirodi. Mit o tome kako Baal i Mot naizmenično umiru i uskrsavaju jedan
je od takvih koji su mogli služiti i u obredne i magijske svrhe. Ritualnu
namenu ima svakako tekst 52, sastavljen u dramskom obliku. Taj mit, koji
počinje molitvom „Prizvaću dobre i milostive bogove“, govori o sedmorici bogova
plodnosti koje treba da stvori stariji vrhovni bog El kako bi ustanovio
sedmogodišnje cikluse obilja. Ritualna drama sastoji se od deset delova, od
kojih je deseti glavni, a sadrži scenu kad ostareli El oplođuje svoje dve žene
i one rađaju sedmoricu sinova; ovi se, posle sedmogodišnjeg života u divljini
(nerodne godine, iskupljenje grehova, posvećenje), vraćaju kao dobri bogovi,
spremni da obrađuju zemlju. Blagostanje se obično zamišlja kao obilje hrane.
Tako, kada Alijan--Baal, pošto je bio poginuo u borbi sa Motom, uz pomoć drugih
bogova pobedi smrt, „nebo daždi uljem, a rekama teče med.“ Smenjivanje sedmogodišnjih razdoblja rodnih i
nerodnih godina u tome podneblju odrazilo se, bez sumnje pod uticajem
kanaanskih shvatanja, u jevrejskoj mitologiji kao biblijska predstava o sedam
debelih i sedam mršavih krava.
Na osnovu ugaritskog teksta 51, u kojem se govori o
izgradnji Baalo-va mitskog doma, može se zaključiti da su Kanaanci primenjivali
grad-benu žrtvu. Baal poziva i ugošćuje božanskog graditelja:
Kada se Kotar-i-Hasis pojavi, on preda nj bika
stavi, pretila telca preda nj stavi, presto mu postaviše da bi sedeo sa desne
strane Alijan-Baala dok se ne najede i ne napije.
Zatim Baal moli Kotar-i-Hasisa da mu brzo sagradi
dvorac
usred visina Cafona.
Neka dom zauzima stotine mera zemlje,
a dvorac neka zauzme desetine hiljada.
Pošto je dvorac sagrađen, Baal priređuje veliku
gozbu, kolje bikove, ovce i koze, sisančad i telad jednogoce kako bi počastio
svoje zvanice, među kojima su njegovi rođaci, svojta i razna božanstva, pa i
oličenja životinja i predmeta, koje Baal ugošćuje vinom.
Kanaanski kult vatre i poštovanje solarnih
božanstava u najtešnjoj su vezi sa prinošenjem ljudskih žrtava. Filon iz Bibla
i Porfirije navode da je Kron (Ea) jednom, u slučaju naročite nevolje, prineo
na žrtvu ocu Uranu (Baalšamemu) svog sina Jehudu (što znači „jedinac“). Taj
prastari običaj da u trenutku velike opasnosti vladar žrtvuje prvenca kako bi
se otkupio ceo narod zadržao se među Feničanima sve do kraja stare ere,
naročito u njihovim kolonijama, a pre svega u Kartagini. O samožrtvovanju
kartaginskog vojskovođe Hamilke uoči poraza kod Himere 480. g. pre n. e.
obaveštava nas Herodot, pozivajući se na to da tako govore Kartaginjani.
Hamilka je za sve vreme bitke prinosio u logoru žrtve za njen srećan ishod,
spaljujući na lomači ćele životinje, pa kad je video da njegovi uzmiču, bacio
se i sam u vatru; Feničani mu zato, navodno, prinose žrtve, i podigli su mu
spomenike, od kojih je najveći u samoj Kartagini. Koliko je jaka bila tradicija
žrtvovanja ljudi potvrđuje i biblijsko predanje, koje ostatke običaja
spaljivanja dece pripisuje kanaanskim starosedeocima, ali i judejskim
carevima-odmet-nicima. Car Ahaz je, bez sumnje, prihvatio običaje Kanaanaca —
među koje su jevrejska plemena prodrla već početkom II milenijuma, a konačno su
ih potisnula u XIII veku pre n. e. — jer „sina svojega pusti kroz oganj po
gadnijem djelima naroda koje odagna Gospod ispred sinova Izrailjevijeh“ (Druga
knjiga o carevima, 16: 3). Drugi car, Ma-nasija (Menaše), vratio se paganskim
običajima, koje je njegov otac bio napustio, „i sina svojega provede kroz
oganj, i vračaše i gataše, i uredi one što se dogovaraju s duhovima i
vračare.“ Sličnom postupku pribegao je i
moavski car da bi odobrovoljio vrhovno božanstvo države Moav, Kemoša, možda boga
rata. Uvidevši da će ga Edomljani pobediti, on „uze sina svojega prvenca, koji
šćaše biti car na njegovo mjesto i prinese ga na žrtvu paljenicu na zidu.“
U afričkim i sicilijanskim feničanskim kolonijama
kao vrhovno muško božanstvo poštovao se Baal Hamon (gospodar Sunčeve jare,
dakle solarno božanstvo), kome su se žrtvovala deca. Otkriveno je nekoliko
žrtvenih mesta, koja su se nazivala „tofet“, a blizu njih velika dečja groblja.
Postojbina ovoga kulta i žrtvenih običaja koji su mu služili svakako je bila
Fenikija, iako nije pouzdano dokazano da su Baala Hamona obožavali u Kanaanu.
Možda je, uostalom, tirski Baal u čijem je hramu u Tiru gorela večita vatra na
ognjištu-žrtveniku — upravo to božanstvo. Žrtvovanje dece posvedočeno je u
Moavu, Izraelu (Jisrael) i Aramu, zemljama susednim Fenikiji.
Međutim, ljudske žrtve, a naročito žrtvovanje dece
najčešće se dovode u vezu s Molohom (moleh), koji je, po nekim tumačenjima, bio
bog Sunčevih zraka što sažižu, a izjednačavali su ga i sa amonskim Milkom
(„gadom Amonskim“ — Prva knjiga o carevima, 11: 5 i 7), Melkartom, pa čak i s
Jahveom, kome su se u prebiblijskoj tradiciji prinosile ljudske žrtve. U Starom
zavetu se, po pravilu, žrtvovanje dece pominje i kad je reč o drugim
božanstvima u čijim imenima postoji koren mlh („car“). Otuda je, čini se, opravdana
pretpostavka nemačkog semitologa O. Ajsfelta, zasnovana na proučavanju
neopunskih natpisa s kraja I milenijuma pre n. e. i iz prvih vekova nove ere,
da je moloh (moih) oznaka samog obreda žrtvovanja ljudi ili životinja, stoje
kasnije shvaćeno i prihvaćeno kao ime božanstva. Na takav zaključak, kao i na
mogućnu povezanost Baala (tačnije, Baala Hamona) i Moloha (ili krvne žrtve),
upućuje i mesto u Bibliji kada Gospod govori Jeremiji o zlu sinova Izraelovih i
sinova judejskih, koje su činili njihovi carevi, kneževi, sveštenici i proroci,
Judejci i Jerusalimljani: „I sagradiše visine Valu što su u dolini sina Enomova
da vode sinove svoje i kćeri svoje Molohu“ (Knjiga proroka Jeremije 32:35). Na
drugom mestu, u sličnom kontekstu Moloha i zamenjuje Baal, što svedoči o
njihovom izjednačavanju: „I pogradiše visine Valu da sažižu sinove svoje ognjem
na žrtve paljenice Valu“ (Knjiga proroka Jeremije 19:5). Spaljivanje robova i
dece u čast Moloha bilo je rasprostranjeno na ćelom sirijsko-feničanskom
prostoru. Decu, pre svega prvence, žrtvovali su u Kartagini, a takve žrtve
prinosili su i u Izraelskom i Judejskom Carstvu sve dok judejski car Jošija
622. g. pre n. e. nije ukinuo sve kultove osim Jahveovog i uništio paganske
žrtvenike.
Ishodišno mesto kulta Moloha (ili Baala Hamona, ili
uopšte žrtvovanja dece Suncu spaljivanjem) bilo je, kao što se navodi u
Bibliji, Tofet u dolini Hinom. Sprovodeći svoje reforme, Jošija „oskvrni i
Tofet, koji bijaše u dolini sinova Enomovijeh, da ne bi niko više vodio sina
svojega ni kćeri svoje kroz oganj Molohu“ (Druga knjiga o carevima, 23 :10).
Judejcima Jahve upisuje u najveći greh to što „sagradiše visine Tofetu, koji je
u dolini sina Enomova, da sažižu sinove svoje i kćeri svoje ognjem“ (Knjiga
proroka Jeremije, 7:31). Zato je Gehena, koja zapravo označava dolinu Hinom ili
Ben-Hinom („dolina sinova Enomovih“), u podnožju gore Cion južno od drevnog
Jerusalima, postala u judaističkoj i hrišćanskoj tradiciji ukleto mesto,
pretvoreno u đubrište, gde su nepokopana tela proždirale ptice i zveri, i gde
su stalno plamsale vatre. Jeremijina proročanska vizija na osnovu stvarnog
izgleda toga omraženog mesta, koje se „ne će više zvati Tofet ni dolina sina
Enomova, nego krvna dolina“ (Knjiga proroka Jeremije 19:6), kasnije je
preobražena u eshatološku sliku pakla. Kanaanska paganska religija — u kojoj su
vremenom preovladali zemljoradnički kultovi sa idejom o bogu što umire i
uskrsava, idejom koja je potom prodrla u judaizam i hrišćanstvo — značajna je
upravo po tome što se biblijska religija delom nadovezala na nju, a delom joj
se suprotstavila. Surovi žrtveni običaji, koji su se prvobitno uvrežili i medu
jevrejskim plemenima dospelim u Kanaan, postali su najvažnija linija
razgraničenja među prethodnom kanaanskom i potonjom ju-daističkom ritualnom
praksom. S. Gordon s pravom tvrdi: „Judeo-hrišćanska tradicija, i kada
pozajmljuje i kada se odupire, neprestano se vraća svome kanaanskom supstratu.“
Indoiranska plemena arijaca naselila su Iran i
Indiju sredinom drugog milenijuma pre nove ere i iz svoje indoiranske
prazajednice donela manje-više utvrđena religijska shvatanja. To je i uzrok
mnogobrojnim podudarnostima ili sličnostima u nazorima, običajima i obredima
naroda na tim prostorima. Po njihovom verovanju, blagonaklone i zle sile koje
okružuju čoveka borave u vatri, zemlji, vodi, vazduhu ili životinjama, a
nadasve u govečetu. Te sile su zahtevale krvave žrtve i obilate darove. O tome
da su Iranci, osim životinjskih, prinosili i ljudske žrtve, naročito decu i
robove, svedoči Herodot. Pošto su žrtvovali bele konje da bi umirili reku
Strimon (Strumu) na svom pohodu protiv Grka, i saznavši da se predeo kroz koji
su prolazili zvao „Devet puteva“, „Persijanci uhvate devet tamošnjih dečaka i
devet devojčica i žive ih tu zakopaju. Zakopavanje pak živih ljudi persijski je
običaj, a čuo sam da je Kserksova žena Amestrija, kad je ostarela, naredila da
se zakopa dvaput po sedam persijskih dečaka iz uglednih persijskih porodica, a
zakopala ih je zato da bi se zahvalila bogu za koga se kaže da vlada u podzemnom
svetu“ (112, II, str. 168). Na drugom mestu Herodot govori o tome kako su
Persijanci pod Kserksom zarobili helensku lađu kojom je zapovedao Preksin i
najlepšeg vojnika posadili na kljun lađe te ga zaklali, smatrajući da je lepota
toga zarobljenika srećan znak za njih, a možda i zato što se on zvao Leon
(Lav).
Značaj koji su Iranci pridavali žrtvovanju potvrđuju
razni autori, pored ostalih Ksenofont, dobar poznavalac iranske religije svoga
vremena; on u Kiropediji neprestano govori o žrtvama što su ih ahemeni-dski
carevi prinosili bogovima. I sastav iranske svete knjige Aveste ukazuje na to.
Dok su Jasne (od avestinskog „jaz“ — slaviti, klanjati se, obožavati) uglavnom
molitve koje se izgovaraju prilikom žrtvovanja i bogosluženja, Jašt su himne u
slavu božanstava kojima se prinose žrtve, a neki i njihov naziv tumače kao
„žrtvovanje.“ U Himni Ardvisuri Anahiti iz knjige Jašt neporočnoj boginji voda
i plodnosti na svetoj planini Hara razni mitski junaci prinose na žrtvu po sto
konja, hiljadu bikova i deset hiljada ovaca. Reklo bi se da broj žrtvovanih
životinja pojedine vrste odražava izvesnu hijerarhiju žrtava. I doista, Iranci
su konje žrtvovali Suncu.
Mala Azija je još u doba Starohetitskog Carstva, u
tekstovima XVIII —XVI veka pre n. e.. razvila siže o borbi boga gromovnika sa
zmajem. Verovatno pod uticajem hatske mitologije nastala je priča o sukobu Boga
nepogode i zmaja Ilujanke (illuvankaš, množina elliankuš, na hetitskom znači
„zmaj, zmija“), koji se najpre završava tako što zmaj nadjača boga i ugrabi mu
srce i oči, a ovaj, pošto se oženi smrtnom ženom i izrodi s njom sina, koji
uzme za ženu zmajevu kćer, kasnije ga u borbi savlada ubivši i njega i svog
sina (koji je izmolio od zmaja očevo srce i oči, a zatim zatražio od oca da
udari na njih, ne žaleći ga). U kasnijoj varijanti mita prvobitno savladanom
Bogu nepogode pomaže ratoborna boginja Inara, koja se saživela sa smrtnikom,
opila zmaja i njegovu decu na gozbi što ju je priredila, te je Bog nepogode
ubio tako pijanog zmaja i njegovu decu. Pozna hetitsko-huritska mitološka pesma
o borbi boga nepogode Tešuba sa čudovištem Ulikumi ukazuje na veliku sličnost
Tešuba sa grčkim gromovnikom Zevsom, a već starohetitski mit o borbi sa zmajem
podseća na buduću Zevsovu pobedu nad Tifonom.
Nasuprot shvatanju pojedinih naučnika da pokopavanje
mrtvih, u njegovim starijim oblicima, nije religijske prirode, nego je
posledica verovanja da se materijalni život nastavlja i u grobu (v. 61, str.
26), moramo se složiti sa pretpostavkom da su prve religijske predstave nastale
upravo u mustijerskom razdoblju srednjeg paleolita. O tome sve-doče prvi
tragovi radnji koje će se ustaliti u mlađem paleolitu: bojenje kostiju crvenom
bojom, okruživanje tela okerom (podražavanje krvi kao obnove i sredstva
oživljavanja), opskrbljivanje pokojnika hranom i oružjem, te prilaganje školjki
kao čini za plodnost, čime su naročito obilovali grobovi kromanjonaca. Grobni
prilozi kao vid poputnine, dakako, ne moraju uvek biti žrtva, ali su, bez
sumnje, rezultat verovanja u nastavak i mogućnu obnovu života posle smrti, kao
i u uspostavljanje naročite veze među živim potomcima i umrlim precima.
A da je čovek mlađeg paleolita već bio sposoban za
veoma tanana zapažanja o pojavama u prirodi, pa i odnosima među njima, dokazuju
mnogobrojni primeri pećinskog slikarstva visoke umetničke vrednosti i
nesumnjive magijske prirode. Možda su najzanimljiviji među njima negativi šaka
nastali raspršivanjem boje preko otvorene šake, kojima gdekad nedostaju
pojedini prsti, što su neki naučnici smatrali posle-dicom žrtvenog sakaćenja.
Leroa-Guran, naprotiv, ukazuje na to da su neki od prstiju naknadno docrtani i
tumači te otiske kao mogućan ženski polni simbol. Ustaljenost simboličnog
rasporeda muških i ženskih oznaka, te oslikanih životinjskih i ljudskih figura
navela je čak i ovog uzdržanog francuskog arheologa da prizna „postojanje
određene mitologije koja mora da je nastala vrlo rano a dosliže vrhunac između
XV i XII milenijuma stare ere. Međutim, postojanje te mitologije, a posebno
magijskih običaja i radnji, te izvesnih svojstava kulta mrtvih, ne dokazuje
samo bogato pećinsko slikarstvo, premda je ono najočitiji izraz duhovnog života
čoveka ledenog doba.
Нема коментара:
Постави коментар