Solomon je nasledio od svog oca veliku kraljevinu,
obezbeđenu od napada susednih naroda, te je mogao da se posveti mirnodopskim
poslovima. Za Solomonove vladavine svi su živeli u miru, „svako je sedeo u svom
vinogradu i pod svojom smokvom.“ Narod se bavio poljoprivredom, zanatima i
trgovinom. Solomon je sklopio savez sa svojim susedima Feničanima, najboljim
trgovcima starog sveta. Feničani iz Cura (Tir) i Sidona, dveju sredozemnih
luka, naučili su Jevreje da trguju, pa su jevrejski trgovci zajedno sa
Feničanima odlazili brodovima u daleke zemlje radi kupovine i prodaje robe.
Solomon se ženidbom povezao i sa vladajućom kućom Egipta; jedna od njegovih
žena bila je kći egipatskog kralja.
Kralj Solomon bio je poznat kao najmudriji čovek
svog vremena. Ljudi iz dalekih zemalja dolazili su da čuju njegove mudre reči,
izreke i misli. Poznata je priča koja ilustruje njegovu mudrost u izricanju
presuda: dve žene su mu se obratile molbom da odluči u njihovom sporu; jedna od
njih reče: „Živele smo u jednoj kući i obe smo se porodile. Dok smo spavale ova
žena leže na svoje dete i nehotice ga ubi. Kada je otkrila šta se dogodilo,
svoje mrtvo dete položi meni u naručje, a moje uze sebi, pa sad kaže da je živo
dete njeno.“ Druga žena je tvrdila da sve to nije istina i da je živo dete
zaista njeno. Da bi utvrdio istinu, Solomon reče svom sluzi: „Donesi mač da
živo dete isečemo na dvoje, pa podaj po jednu polovinu svakoj od njih!“ Jedna
žena je tada uzviknula: „Ah, kralju, nemoj ga ubiti, podaj njoj dete!“ Druga je
pak žena rekla: „Neka ne bude ni meni, ni njoj, raseci ga!“ Solomon tada reče:
„Sada znam koja je prava mati“, i naredi da se dete preda ženi koja nije
dopustila da se ono ubije. Narod se divio mudrosti kraljevoj.
Prema srednjovekovnim jevrejskim, hrišćanskim i islamskim
legendama, Solomonov pečat (znak) bio je magijski znak pričvršćen za prsten
koji je posedovao kralj Solomon, a koji mu je omogućavao da ima moć nad
demonima (odnosno Jinnovima u islamu), ili čak priča sa životinjama. U ovim
legendama (jedan deo njih nije čisto religioznog karaktera, već je završio i u
arapskim popularnim pričama kakve su one iz „Hiljadu jedne noći“), on čak zarobljava
demone u bakarne zapečaćene ćupove. U nekim verzijama priče, prsten je bio
načinjen od bakra i čelika, i pokriven sa četri dragulja među kojima je bilo
napisano Ime Božije. U kasnijim pričama prsten je bio ukrašen simbolom koji
danas nazivamo Davidovom zvezdom (Davidova zvezda se često prikazivala
zatvorena u nekakav krug koji ju je omeđavao ili sa tačkama koje su stajale
između vrhova zvezde). I današnji demonolozi i egzorcisti koriste ovaj znak
kako bi upravljali i potčinjavali demone. U jednoj od arapskih legendi demon
Sakhr uspeo je da pridobije jednu od Solomonovih žena da mu da prsten. Sakhr je
tada vladao 40 dana ili godina, dok je Solomonovo kraljevstvo propadalo i
tonulo u siromaštvo. Uveren u svoju pobedu nad božijim miljenikom Solomonom,
samozadovoljni Sakhr je bacio prsten u more, gde ga je progutala riba. Ribu je potom
upecao lokalni ribar i dao Solomonu. Kada se Solomon ponovo dokopao prstena
kaznio je Sakhra tako što je morao da za Solomona izgradi veliki hram (u
arapskim legendama džamiju). Ove legende pojavile su se otprilike hiljadu
godina nakon Solomona i često su povezivane sa drugim legendama iz kojih su
preuzele motive. Prethodna priča tako začuđujuće podseća na Herodotovu bajku o
Polikratu. Još jedna legenda vezuje se za Solomonov prsten, prema kojoj su
pisci Starog zaveta bili inspirisani Solomonovim pečatom kada su pisali
Postanje. Prsten im je navodno nacrtao slike iz raja koje su poslužile da se
opišu događaji iz Postanja.
Još jedan prsten spominje se u priči o Solomonu.
Naime, prema predanju, on je od arhanđela Mihaila dobio prsten na kojem je
ispisano tajno božije ime koje je anđeo nosio četiri dana stvaranja kada je
porazio Sanatiela. Kada je kraljica od Šibe došla u Jerusalim, kralj Solomon
joj je poklonio taj prsten i predvideo da će kraljica roditi njihovog sina.
Mnogo godina kasnije kraljica je prsten dala svom sinu Meneleku koji se zaputio
u Jerusalim. Nakon što je Solomon video ovaj prsten (odmah ga je prepoznao)
dozvolio je Meneleku da sa sobom u Etiopiju ponese Kovčeg zaveta. Danas se ovaj
prsten, koji se smatra čudotvornim nosiocem nebeske moći, takođe smatra
izgubljenim artifektom ranog judaizma.
Kao svi veliki vladari tog vremena, Solomon je voleo
da ukrasi svoju prestonicu lepim građevinama. Za vreme njegove vladavine
Jerusalim je postao divan grad sa palatama i lepim kućama. Pre svega, podigao
je veličanstven hram. Hiljade radnika i robova, Feničana i Jevreja, vadilo je u
planinama kamen, seklo građu po kedrovim šumama Libana i dovlačilo sav taj
materijal u Jerusalim. Hiram, kralj Feničana iz Tira, Solomonov prijatelj,
poslao mu je svoje najveštije graditelje koji su, uz pomoć jevrejskih radnika,
izgradili hram. Unutrašnja strana kamenih zidova bila je obložena skupocenom
kedrovinom u duborezu i ukrašena zlatnim ukrasima. Građevina je postala
oličenje raskoši i umetnosti. U samom hramu bio je smešten bakreni oltar za
prinošenje žrtava – volova i ovaca. Tu se okupljao narod iz cele zemlje,
naročito za vreme praznika Pesaha, Šavuota i Sukota. Jerusalimski hram bio je
tako veličanstven da su i stranci iz dalekih zemalja dolazili da mu se dive.
Oni su se divili i raskošnim palatama koje je Solomon sagradio za sebe, svoje
žene i svoje dvorjane.
Ovaj sjaj Jerusalima mogao je biti postignut samo po
cenu teških poreza koje je iscrpljeni narod teško podnosio. Mnogo je morao da
plaća i bogat i siromah, a hiljade njih je prisilno odvedeno na težak rad.
Građevine i svečane palate nicale su iz patnji naroda. Radnici, zanatlije i
zemljoradnici su osiromašili, tako da je broj nezadovoljnih stalno rastao.
Jerovoam, vojni zapovednik iz plemena Efrajim, iskoristio je to stanje i počeo
da traži da se Bogu služi molitvom i prinošenjem žrtve u hramu, dok su proroci
(kao Isaja i drugi) neprekidno propovedali da se Bogu služi dobrim delima,
plemenitošću srca, ljubavlju prema bližnjima i pravednošću u društvenim
odnosima.
U starim svetim knjigama jevrejskog naroda – pet
knjiga Tore i Knjige proroka – sadržana su oba učenja: učenje proroka i učenje
sveštenika. Ovi spisi sadrže i sve zakone i narodna shvatanja o Bogu, o
vasioni, o životu i smrti, a prikazuju i istoriju jevrejskog naroda i njegov
položaj medu ostalim narodima.
Нема коментара:
Постави коментар