U biblisko vreme je zemlja Kanaan (Palestina), koja
se nalazila između Sredozemnog mora i reke Jordana, bila nastanjena malim
plemenima od kojih je svako imalo svog poglavicu ili kralja. Kada su sinovi Izraela,
pod vodstvom Jošue, stigli do Jordana, Kanaanci nisu bili spremni za borbu.
Nedaleko od Jordana nalazio se utvrđeni grad Jeriho, koji su Izraelci opsedali.
Posle sedam dana opsedanja zidovi tvrđave su se srušili, a napadači su ušli u
grad. Širom Kanaana pronela se vest da nadire velika vojska sa namerom da
zauzme zemlju i da izgna starosedeoce. Slabija plemena zahvatila je panika, pa
su pustila Izraelce u svoje gradove i sela; plemena koja su pružala otpor delom
su proterana, a delom podjarmljena.
Posle niza ratova jevrejska plemena su se naselila u
zemlji kanaanskoj, koja je tako postala zemlja Izraela (Erec Jisrael). Ona su
među sobom podelila teritoriju, svako pleme je dobilo svoj deo, osim plemena
Ruben i Gad koja su ostala na drugoj strani Jordana. Centralnu oblast naselila su
dva velika plemena, Efrajim i Manase; jug, plemena Juda i Benjamin; severne
pokrajine plemena Naftali, Ašer, Isahar i Zebulon. Samo pleme Levi nije dobilo
svoju zemlju, pa su se njegovi pripadnici rasuli među ostala plemena. Posle
Jošuine smrti sinovi Izraela nisu imali zajedničkog vodu, već je svako pleme
imalo svog starešinu ili sudiju. Susedni narodi iskoristili su ovu
razjedinjenost Izraelaca i napadali ih pojedinačno da bi povratili svoju
zemlju. U časovima opasnosti više se plemena udruživalo stvarajući jedinstvenu
vojsku pod zapovedništvom jednog herojskog sudije (gibora) i borilo protiv
napadača.
Tako je na severu Palestine, gde su pleme Naftali i
još neka druga plemena živela medu stranim življem, ratnik po imenu Sisara jednog
dana sakupio veliku vojsku i napao pleme Naftali i susedna jevrejska plemena.
Jevreji su se sklonili u gradove moćnog plemena Efrajim. U to vreme živela je
na brdu Efrajim žena velike mudrosti po imenu Debora. Bila je nadahnuta „proročnica“
koja je govorila u božje ime. Ona je pozvala pripadnike plemena Efrajim da
pomognu svojoj braći na severu i odredila Baraka, vodu plemena Naftali, za
starešinu izraelske vojske koja će se boriti protiv Sisara. Debora je i sama
krenula sa vojskom, a izraelski junaci su pobedili trupe. Sisar je utekao i
sklonio se pod šator jedne žene koja ga je ubila na spavanju. Debora je slavila
ovu pobedu pesmom koja počinje rečima: „Pevam pesmu zahvalnicu gospodu Bogu
Izraela... Ne bejaše vode u Izraelu dok ne dođoh ja, Debora, kao majka
Izraela.“
Međutim, uskoro je izbio nov rat sa nomadima. To su
bili hrabri borci i teško ih je bilo pobediti. Oni su se na svojim devama
spustili iz pustinje, uništili su letinu i odveli stoku. U to vreme starešina
Jevreja bio je Gideon iz plemena Manase, koji je pozvao narod na oružje; mnogo
hiljada ih se odazvalo, pa ih je bilo više nego što je Gideon očekivao. Zato je
objavio da se mogu vratiti kućama svi koji žele. Mnogi su to i učinili, tako da
je na kraju ostalo samo tri stotine junaka. Sa njima je izvojevao veliku pobedu
i nomadski napadači su izgnani iz zemlje. Starešine naroda, puni zahvalnosti i
poštovanja, ponudili su Gideonu da bude kralj Izraela, ali je Gideon odgovorio:
„Niti ja, niti moja deca, nećemo vladati nad vama. Bog je vaš kralj.“
Tokom jednog od ovih ratova protiv neprijateljskih
plemena došlo je do tragičnog događaja. Jefta iz Gileada, starešina pastirskih
jevrejskih plemena koja su naseljavala Transjordaniju, uporno se borio protiv
susednog naroda Amona; u jeku borbe ovako se zakleo: „Ako nam Bog pomogne da
pobedimo neprijatelja, ja ću mu, kad se budem vratio kući, prineti na žrtvu –
paljenicu prvo živo biće koje mi bude izišlo u susret.“ Desilo se da mu je
posle pobede prva u susret izišla njegova mlada i lepa kći. Otac je bio duboko
potresen, ali je rešio da ispuni svoju zakletvu. Kada je kćeri to saopštio, ona
je rekla: „To što si se zarekao treba i da ispuniš, ali ostavi me da dva meseca
provedem u planini da oplačem svoje devojaštvo s drugama svojim.“ Tako je
žrtvovan jedan mladi život zbog varvarskog verovanja – koje je tada još
postojalo kod susednih plemena, pa i kod jednog dela jevrejskog naroda – da Bog
traži ljudske žrtve. Kasnije su kod Jevreja takvi običaji potpuno iščezli.
Uskoro je novi neprijatelj počeo da ugnjetava
plemena koja su živela na jugu, blizu mora. Ovog puta pritisak je dolazio od
Filisteja koji su živeli u Gazi, Aškalonu i drugim gradovima i njihovoj
okolini, a predstavljali su stalnu pretnju za plemena Dan i Juda. Jedan od
poglavica plemena Dan, po imenu Samson, borio se sam protiv Filisteja i zadavao
im mnogo muka. Jednom su Samsona primetili u Gazi. Filisteji su zaključali
gradske kapije da bi mu sprečili izlaz, ali je tokom noći Samson srušio kapije
zajedno sa bravama i gredama, poneo ih do obližnjeg brežuljka i napustio Gazu.
Filisteji su se veoma čudili snazi Samsonovoj i tražili su od njegove žene
Dalile da im pomogne da zarobe tog jevrejskog junaka. Dalila, koja je bila
Filistejka, volela je svoj narod i pristala je da im pomogne. Isprva su bili
uzaludni njeni napori da sazna tajnu Samsonove snage, ali je najzad ipak uspela
laskanjem i ulagivanjem. Pitala je svog muža: „Reči mi u čemu je tajna tvoje
čudesne snage?“, i na kraju je Samson, koga je zamorilo njeno navaljivanje,
odgovorio: „Ja pripadam sekti Nazirejaca koja ima naročite obaveze. Jedna od
njih je i ta da ne sečemo kosu. Od mog detinjstva kosa mi nikad nije bila
sečena, a kad bi se odsekla, izgubio bih svoju snagu.“ Za vreme spavanja Dalila
mu je odsekla kosu i javila Filistejima da je Samson sad nemoćan. Filisteji su
ga zarobili, vezali lancima i bacili u tamnicu. Jednog dana doveli su ga u svoj
hram da se pred okupljenim narodom rugaju vezanom neprijatelju. U teškom bolu i
očajanju, Samson je uzviknuo: „Gospode bože, daj mi još jednom snagu da bih
mogao da umrem zajedno sa Filistejima.“ Tada je obuhvatio stubove hrama i
potresao ih tako snažno da se zgrada srušila i pod ruševinama zatrpala hiljade
Filisteja, a istovremeno i jevrejskog heroja.
Нема коментара:
Постави коментар