Prateći korene predstava o anđelima moramo se
osvrnuti još i na Vavilonsku kulturu posebno na njen panteon bogova u kojima se
naznačuju pojedine forme božanske prisutnosti koje veoma liče na današnje
pojavne oblike anđela pa ih možemo smatrati i kako njihove pra početne forme.
Ovo se neodnosi samo na pojavnost bića koja nazivamo anđelima, (oličenoj u
simboličkim predstavama, ili kroz religiozne i umetničke predstave) već i na njihov način nastanka i
komunikacije sa drugim božanskim pojavama ili stvorenim bićima.
Vavilonoski mitovi
Najranija klica mita o postanju bila je ideja da je
noć (izvor, roditelj), otac dana i vode na zemlji. Od tame i smrti dolazi
svetlost i život. Život je takođe kretanje. Kada praiskonske vode počnu da
prave probleme nastaje život. Od konfuzije i haosa nastaje red i organizacija.
Ovaj proces angažuje ideju stabilne i kontrolisane sile, kao i neprekidnost
pojavljivanja božanskih pasivnih ili aktivnih sila. Da bi shvatili religiske
predstave ranih stanovnika male i srednje azije moramo razumeti njihove
astrološke prestave. Astrologija i astronomija bile su veoma razvijene u Sumeru
a verovatno i Kaldei. Kada su Vavilonski astrolozi asistirali pri razvoju mita
o postanju oni istupaju indetifikujući stvaralačku silu boga sa stabilnim i
kontrolisanim duhom noćnog neba koji se prema njima manifestovao u obliku
postojane orbite polarne zvezde (severnjača).
Povezana sa polarnom zvezdom bila je konstalacija zvezda Ursa Minor,
nama poznatija kao “mali medved” koju su Vavilonski astronomi nazivali “mala
kočija” Ova konstalacija postala je kočija i pre nego što su konji
pripitomljeni. Naizgled postojana polarna zvezda zvana "Ilu Sar",
"Božija Shar", ili Anshar, “uzvišena zvezda”, ili “najuzvišenija
Shar.” Izgleda kao da je smeštena na vrhu neba (Vavilonci su to tumačili u
smislu njene vrednosti). Bog Shar, zato stoji na vrhu nebeske planine,
Vavilonske predstave Olimpa. On je duša starih bogova, koji su u Vavilonu
zamenjeni sa mlađim bogovima, Merodachom, kao Merkurom, jutarnjom zvezdom, ili
suncem, planetom dana, i Assyri-om Ashur, kao suncem, ili Arktursom ili
Orionom. Ipak otac i sin su indentični. Oni su etape jednog, “samostalnog i
moćnog”.
Pomak u razvoju panteona svakao predstavlja
definisanje kraljevske vlasti tako što su se kraljevi prikazivani kako
inkarnacije boga. Isaia s lakoćom povezuje mitove oblasti između Tigra i
Eufrata o božanstvima i njhovom povezanšću sa kraljevima pomerajući ih sa
starih bogova na mlade bogove, kojima je vladajući monarh samo inkarnacija, i
sa idejom da je vrh nebeske planine krunisan “severnom zvezdom” sinbolom
Anshar. On uzvikuje, koristeći se Vavilonskim simbolizmom, “protiv kralja
Vavilona i govori, Kako imućni tiranin završava! Kako zlatni grad završava!...
Kako si pao sa neba, O Luciferu, sine zore! Kako si bačen na zemlju, što je
oslanilo naciju! Za tebe mora govoriti tvoje srce, Ja ću se uzdići na nebo, ja
ću slaviti moj tron iznad Božjih zvezda; I sešću tada na vrh kongregacije, na
severnoj strani, Biću uzdignut iznad najviših oblaka; biću kao najuzvišeniji.”
Kralj indentifikovan kao Lucifer je božanstvo vatre i jutarnja zvezda. On je
mlađi bog koji je čeznuo da zauzme nebeski tron svoga oca, božiji Shar, tj.
severnu zvazdu.
Važan u religiskom i političkom pogledu bio je sinbol
Ashura. Prikzivan kao zraci sunca on je vremenom evoluirao ka nežnijim i
papernatijim prikazima i konačno doveo do motiva krilatog čoveka kasnije
dominantnog motiva pri prikazivanju anđela.
Tammuz, slično kao i Anshar, smatrao se stražarem noćnog neba, on se prikazivao kao
koza, kako što je prikazivan i Nin-Grisu ili lagash. Koza je takođe povezana sa
Merodahom. Vavilonci, moleći se ovom bogu da odnese njihove bolesti ili njihove
grehe, oslobađali su kozu koja je puštana u pustinju. Sadašnja polarna zvezda,
koja naravno nije, polarna zvezda najranijih astronoma. Svetlost na zapadu omeđena planinama, nazvana je Al-Jedy,
ili “jare”. U indiji, koza je povezana sa Agni i Varunom, bila je ubijana tokom
pogrebnog rituala da bi duša ušla na nebo.
Vavilonski mitovi pokazuju da su stanovnici Vavilona
verovali u “nebeske koze” i/ili “nebeske bikove” koji su bili oličeni u
njihovim božanstvima. Tako Sumerski Nannar (Sin), mesečev bog Ur, Saturnov
Ninip i Bel Enlil. Kao bik, on je kao i
Anshar, vladajuća životinja nebebesa. I kao Anshar on je povezan sa
“savetom šest božanstava”.
Horusov “krilati disk” bio je i simbol uništenja i
borbe, kao i svetla i plodnosti. Horus prihvata taj oblik u jednoj legendi za
uništenje Seta i njegovih sledbenika. Ali, naravno, isti simbol može da ne
prenese istu ideju svim ljudima. U Vavilonu i Asiriji sunce je bilo, između
ostalog, uništitelj iz ranijih vremena. Brojne mitologije strelca povezuju sa
sunčevim, mesečevim, i atmosferskim božanstvima. Strelac je simbol osvetljenja,
kiše i plodnosti, isto kao i gladi, bolesti, rata i smrti.
Novi kultovi stvarani su s´vremena na vreme u
Vaviloniji, a kada su postizali političku moć davali su jasan karakter religiji
njihovih gradova država. Drugi koje nisu naišli na političku podršku i ostali
nepoznati u svom okruženju, možda su toliko raširili svoj uticaj onoliko daleko
koliko to im je bilo moguće. Za persijski Mitranizam se zna da je bio proizvod
misionarskih napora proširenih iz velikog i drevnog kulturnog područja. Mitra,
je bilo jedno od imena Vavilonskog sunčevog boga, koji je takođe bio i bog
plodnosti. Ali Ashur nije mogao početi samo sa borbom i sunčevim božanstvom.
Kao bog grada države morao je biti
obožavan od zemljoradnika, zanatlija i trgovaca. Morao je biti prepoznat kao
božanstvo plodnosti, kulture, trgovine i zakona. Čak i kao nacionalni bog morao
je učiniti širu pojavnost osim kulturnim i
upravljačkim klasama.
Moć Asirije je održavana pomoću Ashura, ali je ona
takođe održavana i poreklo rasta njihove popularnosti. Civilizacija koja je
stvorila Ashure imala je zemljoradničke osnove. U početku sa razvojem prirodnih
izvora Asirije: “posmatrajte, asirski je bio kedar u Libanonu sa svetlim
granama... vode su ga načinile velikim, dubina ga je postavila na visinu sa
njenim rekama koje teku oko njegovih biljaka, usmerivši njene male reke ka
svakom drvetu u polju. Zato njegova visina je bila uzdignuta nad svakim drvetom
u polju, a njegove grane bile su umnožene i postale duge usled mnoštva voda
kada je krenuo napred. Sve ptice neba napravile su svoja gnezda u njegovim
granama, a u njegovoj senci naseliše se sve velike nacije. Tako je on sijao
svojom znamenitošću, dužinom svojih grana; njegovi koreni behu velike reke.
Kedar u Božjoj bašti nije se mogao sakriti: drveće jele nije ličilo na njegove
grane, i drveće kestena nije ličilo na njegove grane; niti je bilo koje drvo u
Božjoj bašti bilo poput njega u svojoj lepoti”.
U Ezekoelovom poređenju Asirije i moćnog drveta,
nema sumnje da je u pitanju mitološka aluzija. Jevrejski proroci stalno su
upotrebljavali za svoju poetsku slikovnost osobena verovanja naroda kojima su
se direktno obraćali. “Sove”, “satiri” i “zmajevi” Vavilona, koje pominje
Isaia, preuzeti su iz Vavilonske mitologije, kao što je naznačeno.
Ovo drvo izgleda kao stub, i trostruko je ukršten
uobičajenim bikovim rogovima nadarenim prstenastim simbolom koje mogu biti
zvezde, najviši vreh rogova ima veći prsten među jnima, ali samo delimočno
pokazan kao da je polumesec. Drvo sa svojim mnogim “sedmostrukim” crtama može
biti simbol “sedmostrukog-je-si-ti” božanstva. Ovo je svakako asirsko drvo koje
je nazvano “šiba” ili “štap”.Kojim mitskim životinjama je ovo drvo pružilo
zaklon? Lajard pronalazi da su “četiri stvorenja stalno predstavljana na
izvajanom zidu”, bila “čovek, lav, vo i orao”.
U Sumeriji bogovima je data ljudska forma, ali pre
nego je dostignuta ova faza bik je simbolizovao Nannar (Sin), boga meseca,
Ninip (Saturn, staro sunce), dok je
Enlil bio plemenski bog sunca a Nergal je sinbolizovan lavom. Orao je
predstavljao pticu Zu, kao i sunčevu fazu, a takođe i božanstvo plodnosti. U
srebrnoj Lagash vazi lav i orao su kombinovani u formu orla sa lavljom glavom,
formu Tammuza, i to je povezano sa koza, lavom i bikom. Glava buzdovana posvećena Nin-Grisu, na kojem
lav ubija bika kako pticu Zu praćen zmijom, sugeriše rat totemskih božanstava,
po jednoj “školi,” i rat sunca sa olujnim oblacima po drugoj. Kakvo god da je
objašnjenje porobljavanje jednog životinjskog božanstva drugom sigurno ima veze sa idejom žrtvovanja da bi se obezbedila
dostava hrane.
U Asiriji mnogi primitivni bogovi su bili
kombinovani sa krilatim bikovima, krilatim bikovima sa ljudskom glavom (što se
uobičavalo za simboličko prikazivanje kraljeva), krilatih lavova sa ljudskom
glavom, krilatih ljudi, božanstava sa lavljom glavom, ljudskim telom i
orlovskim nogama sa kanžama, i takođe sa orlovsko glavom, ljudskim telom,
krilima, sa rukama u kojima bi božanstvo držalo metalnu korpu u kojoj bi dva
krilata čoveka obožavala sveto drvo.
Izgleda da je Orao u Sumeriji i Asiriji dobio ulogu
simbola plodnosti sa solarnim i atmosferskim atributima. Veoma je verovatno da
je Ashur simbol, poput Egipatskog Horusa solarni disk. On je ujedno i krilati
simbol života, plodnosti i uništenja. Ideja koja predstavlja sunce tokom
pomračenja, sa probijajućim zracima, čini se pre izvarednom, jer pomračenja su
užasavajuća i indicirala su božanski gnev. Svakako ne objašnjava zašto bi
“zraci” trebalo da pružaju po obodu, poput krila, i nadole poput repa, zašto bi
“zraci” trebalo da budu duplirani, kako dupla krila heruvima, bikova,…i
podeljena u delove koji nagoveštavaju perje, ili zašto je disk savladan od uobičajenih rogova, udaren
zvezdolikim prstenastim simbolom. Koja posebna povezanost pet malih prstenova
unutar diska je pretpostavljena kako učesnik u pomračenju sunca teško je
otkriti.
Kada Ezekiel proriče Izraelcima zarobljavanje u
Tel-abibu, “reka herub” u Kaldei (khebar, blizu Nippura), on prihvata Asirski
simbolizam. Verovatno je on pre izricanja ovog proročanstva u Vavilonu došao u
kontakt sa sveštenicima iz Asirskih gradova koji su figurativno opisivali svoja
božanstva.Drugi opis heruvima tvrdi: “njihovo čitavo telo, i njihova leđa, i
njihove ruke, i njihova krila, bili su puni očiju ( u širem kontekstu moglo bi
se reći i zvezda) oko njih, čak i točkovi okje su njih četvoro imali. Što se
tiče točkova, plakali su pod njima u mom sluhu, O točkovi!” – ili sudeći po
krajnjem tumačenju, “bili su pozivani u mom sluhu, točkovi, ili Gilgal” tj.
pokreni se... “i heruvimi behu podignuti”.
Moglo bi se reći da je točak (ili kolut, varijanta
tumačenja) bio simbol života, i da je asirska perjem-odevena figura koju je
zatvarao bila bog. Ne samo bog rata već i plodnosti. Njegova trozuba strela
naliči, kao što je nagoveštavano, simbolu osvetljenja. Ezekielove aluzije su
sugestivne u ovom povezivanju. Kada su heruvimi “potrčali i vratili se” Ezekija
spominje “pojavljivaje kroz svetleću munju”, tvrdeći da “zvuk njihovih krila” naliči “zvuku velikih
voda”. Njihova tela bila su “poput gorećeg uglja vatre”. Bog plodnosti bio je
povezan sa vatrom, svetlom i vodom. Agni od Indije, Sandan od Male Azije, i
Melkarth od Fenikije bili su visoko razvijeni vatreni bogovi plodnosti. Kult
vatre takođe je bio poznat u Sumeru.
Persijski bog Ahura Mazda lebdi nad kraljem u
skulptoralnoj predstavi tog visokog velikodostojnika, zatvorenog u krilati
točak, ili disk, kao Ashur, stežući prsten u jednoj ruci, podignute druge ruke
kao da blagosilja one koji ga obožavaju.
Šamaš, vavilonski sunčani bog; Ištar, boginja nebesa;
i druga vavilonska božanstva nosila su prstenove kao što su egipatski bogovi
nosili ankh, simbol života. Šamaš je takođe prikazivan kako sedi na tronu u
paviljonu koji podupiru stubovi, ispred koga je sunčev točak. Prečke točka su
oblikovane kao simbol zvezde i trostruko zvoneći “vodenim zracima”.
Svi mlađi bogovi, koji su zamenili starije bogove
kao što jedna godina smenjuje drugu, bili su božanstva plodnosti, bitke,
svetla, vatre, i sunca. Moguće je, stoga, da je Ashur bio poput Marodaha, sin
Ea, bog dubine, oblik Tammuza poreklom. Većina mladih bogova služena je uz neki
oblik žrtvovanja među kojima je žrtvovanje prinošanjem žrtvava paljenica bilo
najrašireniji oblik. Ovi obredi zasigurno nisu bili nepoznati u Vavilonu i
Asiriji. Kada je, po biblijskoj naraciji, Nabukodonoser “napravio lik od zlata”
koji je postavio u “ravnicu Dura, na periferiji Vavilona”, naredio je: “O
narode, nacijo i jezici... u vreme kada čuješ zvuk trube, flaute, harfe,
psaltira, čembala i svih vrsta muzike... padni i obožavaj zlatni lik”. Izvesni
Jevreji koji su “postavljeni izvan događaja na priferiji Vavilona”, naime,
“Šadrah, Mešah i Abed-nego”, odbiše da obožavaju idola. Bili su kažnjeni
bacanjem u “plamteću vatrenu peć”, koja je zagrevana “sedam puta više nego što
je trebala biti”. Izašli su nepovređeni.
U Kuranu je rečeno da je Abraham uništio likove
Kaldeanskih bogova. On ih je “polomio u deliće.Sve osim najvećeg od njih, da
mogu prebaciti krivicu na njega”. Po Kuranu Kaldeanci su bili u to vreme:
“daleko u poljima, slaveći veliki festival”.
Da bi kaznio krivca Nimrod je podigao ogromnu lomaču na Kutahu. “Tada su
vezali Abrahama, i stavili ga u mašinu, ubacili ga u sredinu vatre, od koje je
bio sačuvan od anđela Gabriela, koji je bio poslat da mu pomogne”. Istočni
hrišćani svalve 25-i januar kao sećanje na Abrahamov beg iz Nimrodove lomače.
Evidentno je da je vavilonski vatreni obred vršen u proleće. I da je
podrazumevao da će ljudska bića biti žrtvovana sunčevom bogu. Ismevani kralj,
koji se na jedan dan birao među nekim Sumerskim prlemnima bivao bi spaljen da
ovekoveči drevnu žrtvu pravih kraljeva, koji su bili inkarnacije boga.
Isaia pravi veze sa žrtvujućim spaljivanjem kraljeva
u Asiriji: “kroz glas Gospoda Asirci će biti poraženi. I na svakom mestu gde će
kažnjenici proći, a nad kojim će Gospod lebdeti, biće trube i harfe: a u
bitkama potresa boriće se sa njima”. Kada je Niniva bila pred padom, a sa tim i
asirsko carstvo, legendarni kralj, Sardanapal, za koga je važilo da je
utemeljio Tarsus, spalio je sam sebe, sa svojim ženama, konkubinama, evnusima u
lomači u svojoj palati. Zimri, koji je vladao Izraelom sedam dana, “spali
kraljevu kuću nad njim u vatri”. Saul, još jedan kralj koji je pao, spaljen je
posle smrti, i njegove kosti su pokopane “pod hrastom u Jabešu”. Obred
spaljivanja Saula je od posebne važnosti. Saul, pravoverni kralj Judeje, je,
nakon smrti, “položen u krevet koji je bio pun slatkim mirisima i raznim
vrstama začina spremljenih apotekarskim umećem: koji su činili velikim njegovo
spaljivanje”. Zaključak sugerisan uporednim proučavanjima verovanja susednih
naroda, i dokaza koje pružaju asirskie skulpture, je da je Ashur bio visoko
razvijeni oblik boga plodnosti, koji je bio ustaljen ili potpomognut u svom
sukobu sa demonima, vatrom i žrtvovanjem svojih obožavalaca.
Brojni simboli mogu predstavljati faze boga. Kada su
prolećne vatre bile upaljene, a bog “obnovio svoj život kao orao”, njegov
simbol je verovatno bio sunčev točak ili disk sa orlovskim krilima, koja su
postala poštovana kao simbol života. Bog je doneo život i svetlo svetu; on je
izazvao useve da rastu; on je dao prirast; on je zadobio obožavatelje. Ali on
je takođe bio i bog koji je pogubio demone tame i oluje. Hramovi su bili
podizani Ashuru, ali je on mogao biti obožavan bilo gde, kao Kraljica Nebesa,
koja je primila darove na ulicama Jerusalima, jer “on nije trebao nijedan
hram”.
Ashur i Sin su jednki i povezani. Takođe povezan sa
njima je Nusku, božiji glasnik, kojem je dato istaknuto mesto u Asiriji. Kralj
ga je često prizivao. Kao sin Ea on je delovao kao glasnik između Merodacha i
boga dubine. Takođe on je bio i sin Bel Enlil-a, i kao Anu bio je zaštitnik ili
zapovednik reda Igigija, “nebeskih domaćina, ili u slobodnijem prevodu nebeske
vojske.” Profesor Pinč predlaže da se on može indentifikovati kako Sumeriski
bog vatre Gibil, ili kao brat boga vatre, za koga se može reći da je oličen u
svetlu, vatri i suncu. U haranu on je pratilac boga meseca, te se zato može
simbolizovati i mesecom takođe. Profesor Pinč takođe ukazuje da su Vavilonci i Asirci
povezivali vatru sa svetlošću i plodnošću.
Zvezdana faza karaktera Ashura je veoma moguća. Kao
što je već nagovešteno, grčki prevod Anshar kao “Assoros”, je sugestivan u ovoj
vezi. Jastrov, ipak, primećuje da upotreba karaktera Anshar za Ashur nije bila
u upotrebi do 18-og veka PNE. “Jezički”, on kaže, “promena iz Ashir u Ashur
može biti procenjivana, ali ne i transformacija iz An-shar u Ashur ili Ashir.
Moramo pretpostaviti etimologiju od Ashur, predloženu od nekih proučenih spisa,
kao prirodu igre sa imenom”. Sa druge strane, moguće je da što se čini
proizvoljnim nama može biti opravdano i savršeno prihvatljivo za drevnu
Asiriju, ili na bilo koji način tradicionalno. Profesor Pinč izražava da kao
bog sunca, a “istovremeno ne Šamaš”, Ashur
naliči Merodahu. “Njegova identifikacija sa Merodahom, ako je ikada bila
prihvaćena, može biti razlog sličnosti sa reči Asari, jednim od imena ovog
božanstava”. Kao Asari, Merodah je bio poređen za egipatskim Ozirisom, koji je,
kao bog Nila, bio Asar-Hapi. Oziris naliči Tammuzu i bio je slično božanstvo
žita i vladalac živih i mrtvih, povezan
sa Ausharom, “vodenim poljem”, Ansharom, “bogom visina” ili “najvišim”, i sa
Kraljem Asshur koji je otišao iz zemlje Nimroda i “izgradio Ninivu”, ako ga
smatramo kao istog porekla sa Tammuzom, Ozirisom i Attis-a-om razvijenom i
lokalizovanom formom drevnog božanstva plodnosti i žita.
Ashur je imao suprugu kojoj se odnosimo kao
Ashuritu, ili Beltu, “gospa”. Njeno ime, ipak, nije dato, ali je moguće da je
bila identifikovana sa Ištar od Ninive. U istorijskim tekstovima Ashur,
kraljevski bog, stoji sam. Kao hititski Veliki Otac, verovatno je bio smatran
za poreklo života. Zapravo, možda je pod uticajem severnih gorštaka iz ranog
asirskog perioda, Ashur bio razvijen koa otac bog – Baal. Kada su pročitani
hititski zapisi, više svetla je bačeno na problem Ashur. Drugi mogući izvor
kulturnih uticaja je Vrhovni bog Ahura Mazda (Ormuzd). Orzmud je bio, kao što
je naznačeno, predstavljen kao Ashur, lebdeći nad kraljevom glavom, obuhvatajući
krilati disk ili točak, i figuru svetog drveta u persijskoj mitologiji. Rani
asirski kraljevi su imali ne-Semitska i ne-Sumeerska imena. Čini se razumnim da
se pretpostavi da su religiozne kulture etničkih elemenata koje su
predstavljali morale doprineti razvoju boga grada Asshura.
Mitologija je posebno zanimljiva po pitanju
prikazivanja bogova Enlila i Enkija. Sumerski bog vode u Eriduu. Kao i An, bog
neba, Entil, bog vazduha, i Ninhursaga, majka zemlja, Enki je bio božanstvo
stvaranja. Sveštenici su često oblačili halju u obliku ribe kada bi vršili
obrede očišćenja Ti odredi simbolizovali su pročisnu moć koju je imao Enki kao
bog ritualnog pranja. Riba možda ima veze sa vavilonskom legendom o Ei, što je
bio Enkijev akadski naziv sa značenjem "gospodar vodene kuće" -
slatke podzemne vode koju su Sumeri nazivali Abzu. Prema ovom mitu, u drevna
vremena, kada su ljudi, poput zveri, živeli u bezakonju, Ea izroni iz mora.
Delom čovek a delom riba, dvoglavi bog podučio je ljude zanatima, obradi
zemlje, pismenosti, zakonima, graditeljstvu i magiji. Ublažio je prvobitnu
grubost ljudi, i od tog doba ništa nije dodato njegovom učenju što bi ga
poboljšalo. Posle jednodnevne poduke, Ea se vratio u more, i tokom hiljada
godina taj božanski čovek-riba je još samo tri puta izašao iz vode. Enki se pojavljuje u sumerskom mitu koji
predstavlja paralelu starozavetnoj priči o Adamu i "vrtu edemskom". U
rajskom Dilmunu, za koji se smatra da je mestu današnjeg Bahreina u Persijskom
zalivu, “bog vode živeše s Ninhursagom. Beše to srećno mesto, gde životinje ne
kidisahu jedna na drugu i gde bolest i starost behu nepoznati. Jedino
nedostajaše slatka voda, a nju obezbedi Enki-njegova zajednica s majkom zemljom
pretvori ostrvo u plodan vrt. Ali svađa izbi kada Enki pojede osam biljaka što
ih je gajila Ninhursaga, i ona baci na njega prokletstvo smrti.” Kletva se
pokaza delotvornom i na užas drugih bogova, bolest zahvati osam delova
Enkijevog tela. Entil nije imao moć da zaustavi njegovo propadanje, i kada se
činilo da nema nade za Enkija, javi se lisica, ponudivši da, za odgovarajuću
nagradu, vrati Ninhursagu u Dilmun. Tako i bi, te majka zemlja načini osam
božanstava koja izlečiše bolesti njenog družbenika. Postoje očigledne sličnosti
između ovog mita i biblijske slike raja. U "Postajanju",
"podižase se para sa zemlje da natapa svu zemlju", a kušanje
zabranjenih biljaka jasno podseća na drvo života u Edemu. Sama ideja božanskog
raja, vrta bogova, sumerskog je porekla. Eva, Adamova žena, i Ninti boginja
stvorena da iceli Enkijeve slabine, takođe imaju nešto zajedničko. Znamo da
sveto drvo, kiskanu, beše "posađeno na Abzuu" i da je predtavljalo
središnju tačku obreda. Mada se izraz "drvo života" ne pojavljuje ni
u jednom sačuvanom mesopotamiskom zapisu, iz likovnih prikaza obreda može se zaključiti
da je drvo igralo značajnu ulogu. Sumerska legenda o stvaranju čoveka počinje
kuknjavom bogova kako im je teško da sami pribavljaju hranu. Enki, probuđen iz
dremeža usliši im zahtev za slugama i načini čovečanstvo od "gline".
On je bio taj koji je Zijusudru, pobožnog kralja Sipara, upozorio na
predstojeći potop. Bogovi, kojima su dojadili njihovi smrni pomoćnici, behu
odlučili da unište stanovnike zemlje.
Нема коментара:
Постави коментар