U istoriji umjetnosti anđeli imaju svoj slikarsko
simbolistički razvoj koji je usko povezan sa razvojem umjetničkih stilova i
samog religijskog viđenja anđela, te sa samim stilom i uslovima života ljudi u određenom periodu. U počecima
slikanja anđela prikazivani su kao mladići u belim haljinama, bez krila, ali u
četvrtom stoljeću “dobijaju” krila, najprije bijela a zatim šarena i zlatna.
Ona označavaju nepripadnost svijetu i ljudima, te označavaju njihov boravak na
nebu u sferi Božanskog.
Prikazi anđela u umjetnosti su zaista raznovrsni,
mijenjaju se kroz istoriju, prateći istoriska zbivanja, pa kako se mijenjaju
zemaljske težnje i spoznaje, mijenja se i doživljaj i prikaz duhovnog. Pa su
tako za rano 17 stoljeće karakteristični anđeli nalik dječacima, u dugim
haljinicama. Talijansku renesansu su krasili tzv. putti, anđeli - goli dražesni
dječačići. Kasnije u 17 i 18 stoljeću, u crkvenim prikazima, anđeli su često
adoranti koji kleče uz tabernakul i zauzimaju značajnu poziciju na oltaru. U
rukama često drže snop žita ili grozd, može se reći simbole blagostanja, i
svjedoče o čovjekovim molbama i porukama upućenim Bogu, posredstvom
anđela.Renesansa je uvela uz anđele i male putte – gole dječake i anđele, kao
direktni uzor na antičke amore i kupide. Karakteristični za to doba su i anđeli
svirači. Barok je u istoriji umetnosti najviše volio anđele, koji je u njima
vidio sponu neba i zemlje, uostalom kao i u svecima. Nikada prije ili poslije
nije bilo toliko razigranih anđela i to ne samo na slikama ili oltarima nego i
na štukaturama, freskama, liturgijskom posuđu, odjeći, ogradama…Nešto kasnije,
anđeli često lebde na oltarima i ukazuju na oltarske prizore. Ovim dobivaju
značajniju ulogu. Zanimljivost su anđeli( 18 st.) sa licima odraslih osoba, čak
i sa dosta grubim crtama lica. Kipari su uglavnom anonimni pokrajinski
majstori.
Većina današnjih crkvi ima tačno odrećenu
ikonografiju u prikazivanju anđela. Arhanđela (Archangeli) ima sedam. Svaki ima
ime i svoju individualizaciju. Mihael, "Tko je kao Bog", nebeski je
vojskovođa, pobjednik nad Sotonom, najčešće prikazivani anđeo u umjetnosti,
često puta zasebno personificira posljednji sud. Odjeven u ratničku odjeću:
mač, štit, kacigu, a ujedno mu je i vaga simbol na posljednjem sudu, jer je on
onaj koji važe duše. Gabrijel, "Božji glasnik", uz Mihaela najpopularniji.
On donosi i prenosi obavijesti od Boga, u ruci mu je glasnički štap ili
ljiljan, a ponekad i upaljena svjetiljka, ili zrcalo od zelenog jaspisa (dragi
kamen) na kojem su ispisane Božje riječi. Najpoznatiji je po prikazima
nagoveštaja Bogorodici. Rafael, "Bog liječi", nosi posudicu s lijekom
ili vodi Tobiju za ruku. Urijel, "Svijetlo Božje", ima plameni mač u
ruci, i anđeo je koji čuva ulaz u raj. On je istjerao plačućeg Adama i Evu iz
raja. Barahijel, "Božji blagoslov", on se javio Mojsiju iz gorućeg
grma. Oznaka su mu bijele ruže. Jehudijel, anđeo kazne, ima zlatnu krunu i
trostruki bič. Sealtijel, anđeo koji je spriječio žrtvovanje Isakovo, ima ruke
sklopljene na molitvu. Jedna druga hrišćanska ikonografija anđele slika na
sledeći način:
Gabrijel (Muž Božji). Hrišćanstvo ga smatra za vesnika
Božjih tajni. Prikazuje se kako u desnoj ruci drži rajsku granu i nosi svetilžu
(fenjer) sa zapaljenom svećom, a u levoj ogledalo od zelenog kamena jaspisa.
Rafael (Pomoć i isceljenje Božje) Utešitelj žalosnih
i iscelitelj bolesnih. Prikazuje se sa lekarskom posudom od alabastera u levoj
ruci malo podignutoj, dok desnom rukom vodi dečaka Toviju koji drži ribu
uhvaćenu u reci Tigris.
Uriel (Oganj Božji) Prosvetitelj neverujućih. Na
ikonostasima se prikazuje kako u desnoj
ruci drži isukani mač a u levoj okrenut na dole plamen ognjeni. Naziva se još i
Jeremil. (Jezdr. 4, 136).
Valatil (Molitvenik Božji) Je anđeo molitve, koji
neprestano moli Boga za sve ljude, koje pobuđuje na molitvu. Prikazuje se sa
očima i licem usmerenim nadole i rukama molitveno prekrštenim na grudima.
Jegudil (Slava Božja) On bdi nad ljudima koji se
trude radi slave Božje i stara se ο nebeskoj nagradi koja im je pripremljena. Prikazuje
se sa zlatnim vencem u desnoj ruci, a u levoj ruci drži trostruko spleten bič.
Varahil (Blagoslov Božji) On je anđeo koji ljudima
donosi blagoslov i blagodat od Gospoda. Prikazuje se s odeždom na kojoj su po
nedrima rasuti cvetovi belih ruža.
Zbog kompleksne ikonografije, tokom istorijei, svi
su se oni pojednostavnili, tako da su u umjetnosti najviše u opticaju Arhanđeli
(Mihael, Gabrijel i Rafael), te anđeli, a rjeđe serafimi i heruvimi. Kada bi
samo pokušali nabrojiti koliko se puta javljaju u Novom Zavjetu, došli bismo do
vrlo velikog broja anđeoskih intervencija. Gabrijelovo navještenje Bogorodici,
ili silna anđeoska vojska koja se pojavila na nebu u božićnoj noći. Upravo
najmasovnije scene anđela, uz posljednji sud, su kod Kristova rođenja, bilo da
dvore malog Isusa, ili mu pjevaju, sviraju, ili nose svitkove sa tekstom Gloria
in excelsis Deo - et in terra pax hominibus.
U hrišćanskoj ikonografiji anđeli su se u početku
prikazivali kao mladići u belim haljinama, bez krila, ali su od četvrtog veka
"dobili" krila, najprije bijela, a kasnije šarena i zlatna. Njihova
krila znak su nepripadnosti svijetu, te označavaju njihov boravak na nebu i u
sferi savršenstva Božje blizine. O njihovom služenju Kristu govori Evanđelje
nakon kušanja u pustinji: "Tada ga ostavi đavao, a pristupiše anđeli te su
mu služili" (Mt 4, 11). Anđeli uvijek označavaju mistiku, i utjehu. Tako
na primjer kod Kristove tjeskobe na Maslinskoj gori: "I ukaza mu se anđeo
s neba koji ga ohrabri" (Lk 22, 43). Taj prizor se često prikazuje kako
anđeo donosi Isusu kalež, ili mu briše znoj s čela. U Jevanđelju sepodobno
opisuje anđeo kod Isusovog uskrsnuća: "I gle, nastade žestok potres jer
anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj. Lice mu
bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg" (Mt 28, 2-3). No, u
umjetnosti i zapada i istoka, "proslava anđeoskog služenja" je u
Apokalipsi, ili u Posljednjem sudu: "Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi
anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje" (Mt 25, 31).
Anđeli u Posljednjem sudu glavni su akteri - oni izvršavaju Božiju presudu.
Sviraju u trube, vode pravednike u raj, osuđene izručuju paklu. Prave prestole
(hetoimasia), nose znakove Hristove muke...
Renesansa je uz anđele uvela i male putte - gole
dečake ili anđelke, kao direktni uzor na antičke amore i kupide. Vrlo su
karakteristični za to razdoblje anđeli svirači koji sviraju, bilo da prate neki
događaj na nebu ili učestvuju u njemu na zemlji. Anđeo s violom svira prateći
Hrista u slavi, nekada se nalazio kao dio freske u apsidi crkve Svetih Apostola
u Rimu, a kasnije je prenesen u Vatikanske muzeje. Naslikao ga je Mezzo da
Forli 1477. godine i predstavlja sjajan primjer renesansne živosti i ljupkosti.
RazdobljeIstorije umjetnosti koje je najviše volelo anđele svakako je barok,
koji je u njima vidio posrednike i sponu neba i zemlje, kao uostalom i u
svecima. Nikad pre, a ni posle, nije bilo toliko razigranih anđela, ne samo na
slikama ili oltarima, nego i na štukaturama, freskama, liturgijskom posuđu,
odeći, ogradama pevališta, grobovima... Razdoblje koje je toliko negovalo anđele,
dalo je i najsavršenijeg majstora koji ih je izrađivao - Gian Lorenza
Berninija. Njegovi anđeli po rimskim crkvama i mostovima postali su više od
ideje pretočene u mermer. On je u potpunosti uspeo dematerjalizovati materiju i
u njihovim licima pokazati nedužnost, nadzemaljsko raspoloženje, nepomućenu
radost koja ne izlazi iz njih samih, nego iz blizine Onoga kojeg gledaju licem
u lice.
Danas, sve se više čini da su nam potrebniji oni
anđeli iz ranohrišćanskog vremena, kada su ih prikazivali bez krila, kao obične
ljude koji su uvijek spremni pomoći, i priteći u nevolji,i koji su poput anđela
čuvara. Ovo proizilazi iz ljudske potrebe za potpunošću božanskog motiva.
Većina religioznih ljudi i vernika smatra se ispunjenim tek kada doživi
neposredan dodir božanskog pa bi im anđeli slikani kao ljudi, pružali veću
mogućnost da dožive ovakav susret sa božanskim a samim tim i religiozno
ispunjenje.
Danas se ponovno javlja interes za prikazivanjem
anđela i to u svim stilovima koji se danas koriste, a čiji spektar nikada nije
veći u povijesti umjetnosti, u kojoj nikada do sada nije bilo toliko stilova u
zajedničkom intenzitetu koji se koriste i konzumiraju. Individualizacija je
donijela globalizaciju u kojoj umetnik postaje jedinka koja prikazuje. Od
realizma do apstrakcije u svim mogućim nijansama slikarstva svih svjetskih
stilova prikazuju se anđeli koji više nemaju zadane forme stilova nego nastaju
kako ih slikari kanaliziraju u svojim vizijama.
Нема коментара:
Постави коментар