Pitanje
postanka anđela je, svakako jedno od centralnih pitanja pri izučavanju
anđeoskog motiva. Postoje dva odgovora
na ovo pitanje. Jedan proizilazi iz
religijske dogme i označava anđele kao stvorena bića koja su podređena bogu
tvorcu i drugi koji bi mogli nazvati istorijsko razvojni, a koji proizilazi iz
istorijskog razvoja pojedinog entiteta. Sa istorijskog stanovišta anđeli nisu
bića već pojmovi kojima se može pratiti istorijski razvoj. Ako onda prihvatimo
ovaj model dolazimo do više različitih istorijskih korena anđeoskog motiva:
- Anđeli su nastali kao personifikacija predaka
Ovo je verovatno najraniji način nastanka mitova o anđelima. Ako se vratimo na same korene ljudske civilizacije srešćemo se sa zajednicama koje su se suočavale sa prirodnim katastrofama koje nisu mogle da pojme. Sve ono što je bilo nepojmljivo. Obavijeno misterijom, strašno, ili opasno po zajednicu, ljudi su vremenom pripisivali nekom božanskom entitetu. Iako pojam boga nije bio razvijem u prvobitnim zajednicama, postojali su entiteti koji po svojoj funkciji i formi podsećaju na naše pojmove o bogu. Ljudi su prvobitno pokušali da direktno utiču na ove entitete uz pomoć magijskih rituala, ali kako je ovo bilo promenjive sreće i prilično neizvesno, ljudi su počeli da pribegavaju pokušajima da se prvobitna božanstva umire i odobrovolje prinošenjem žrtvenih darova. Neki od članova porodice imali bi više sreće pri prinošenju žrtava (odnosno u moljenju božanstva), pa su od strane zajednice smatrani miljenikom bogova. Ovakvi članovi zajednice bili bi posebno sahranjivani (uz odgovarajuće šamanske rituale) u neposrednoj blizini zajednice, kako bi i posle smrti mogli pomagati zajednici i komunicirati sa bogovima čiji su miljenici. Takođe, pošto su sad sa one strane života, smatralo se da oni imaju moć da sagledaju ljudsku sudbinu i pomognu živim članovima zajednice. Ovakav model nastanka anđeoskog motiva očigledan je kod Etrururaca (Lase), Rimljana (Lare), u centralnoj Africi (Ombiwi), a vrlo je verovatan i kada su u pitanju najranije kulture Sumera i Mesopotamije. Ovo ćemo malo pojasniti. U mlađem paleolitu, na teritoriji današnje Iranske visoravni, došlo je do kvalitativnog skoka u razvoju ljudske civilizacije. Ljudi su napustili lovačko skupljački način života i počeli sa proizvodnjom hrane. Mala Nabatejska civilizacija vremenom se širila i prenosila svoja iskustva iz plodnog luka po celoj Maloj Aziji, Africi da bi se konačno na Dunavu (kod Lepenskog Vira) srela sa skupljačkim civilizacijama Evrope, nakon čega se ova prakasa preselila i na Evropski kontinent. Napuštanjem lovačko skupljačke civilizacije, ljudi su se obreli u novom okruženju koje je podrazumevalo mnogo manje migracije i stalne naseobine u okolini plodnih zemljišta. Otprilike u ovo vreme počinje i sa organizovanim sahranjivanjem umrlih članova porodice. Današnja arheološka znanja govore da su se u Nabatejskoj, a i kasnijoj Sumerskoj kulturi mrtvi sahranjivali u okviru kuće u kojoj su i živeli. Odnosno, pošto kuće nisu pravljene iznad zemlje, već su korišteni prirodni otvori u zemlji, u kuće se silazilo prema dole. Ovakve kuće u području sa visokim temperaturama omogućavale su dovoljno svežine za ljudsku naseobinu. Ukoliko bi neki član porodice umro, on bi se sahranjivao ispod nivoa na kojem su živeli preostali članovi zajednice. Tako dobijamo trojnu podelu sveta u kojoj je božije delo (svet sa svim svojim stvorenjima) iznad površine, ljudi u sredini, a podzemni svet umrlih duboko ispod zemlje. Kako su pojedini preminuli članovi porodice smatrani bliži bogu, oni bi se nakon smrti morali spustiti u donji svet i bili bi beskorisni za zajednicu. Vremenom se razvio običaj da se lobanje takvih članova porodice otkopavaju i pretvaraju u skulpture koje bi porodica kao zaštitnika nosila svuda sa sobom. Pošto se smatralo da su bliski bogu, lica rekonstruisana nanošenjem gline, služila su da se tokom prinošenja obreda pojavljuju kao prinosioci žrtve i da time umilostive boga. Tokom vremena, na ovaj način dolazimo do kamenih skulptura koje sadašnje religije nazivaju Idolima. Sa druge strane, na ovaj način tokom vremena dolazimo i do pojma anđela čuvara. Istorijski gledano motiv anđela čuvara proizašao je iz običaja obožavanja predaka.
- Anđeli su nastali mešanjem religija i stvaranjem sinkretičkih religija
Ovaj način nastanka anđeoskog entiteta unutar neke religije svakako se može primeniti na sve današnje religije. Naime u periodu kada su današnje religije Judeizam, Hrišćanstvo, Islam,… nastale već su postojali razvijeni religiozni sistemi koji su okupljali veliki broj vernika. Namera svih verskih učenjaka u vreme ranog širenja religije je da oko sebe okupe što veći broj pristalica kako bi religija preživela fazu najranijeg stvaranja i nadživela svog tvorca. Religije koje nisu uspele u ovom zadatku jednostavno su nestale iz istorije. Privlačenje vernika druge religije podrazumeva obećanje ispravnije božanske interpretacije koje počiva na novom otkrovenju ali i redefiniciju predhodnih otkrovenja i predhodnih entiteta. Kada su pod Mojsijem drevni jevreji primili Judeizam (odnosno bolje rečeno sklopili savez sa JHVH) oni su obećali da neće imati drugog boga osim njega i da se neće klanjati drugim bogovima ili idolima. Koliko je jak bio poriv za nastavljanjem postojećih tradicija (slavljnje odrećenih bogova i njihovih praznika i festivala) govori slikovito epozoda sa zlatnim teletom I ponovljnim zakonom koja se pojavljuje u svim Abrahamskim religijama. Ovaj obrazac po kojem vernici iako prihvataju novo učenje proizišlo iz novog otkrovenja insistiraju i na zadržavanju starih običaja doveo je u nekim religijama do takvih izmena učenja i dogmi da je osnovna religija postala neprepoznatljiva kao naprimer u Hrišćanstvu (današnje hrišćanstvo je pre sinkretizam između Isusovog, Pavlovog i Manijevog učenja sa Mitrizmom i Grčkom filozofijom nego što bi se moglo nazvati reformisanom Isusvom religijom). Suočavajući se sa ovim problemom verski učenjaci su pragmatično prilazili pitanju vere. Stari bogovi su reformisani i u novu religiju uvršteni kao niži entiteti koji služe njihovom tvorcu i jedinom bogu koji ljudima kroz njih daje svoje objave. Tako su običaji i verovanja vezani za stare bogove zadržani i uklopljeni u novonastalu religiju kako bi se vernicima olakšao prelaz u novu veru. Prema ovom modelu stari bogovi postaju anđeli. Mnogi verski učenjaci danas smatraju da je archangel Mihael postojao kao samostalni bog unutar Kaldeanskog panteona a da je prenošenjem i prihvatanjem u Judeizmu postao anđeo. Slična sudbina vezana je i za mnoge druge entitete koje danas prepoznajemo među anđelima (Gabrijel, Rafael, Urijel) Entiteti koji nisu mogli biti proglašeni anđelima smatrani su obmanjivačima i neprijateljima ljudi te su postali demonima.
- Anđeli su nastali razvojem kulturnih zajednica kao oblik folklorne tradicije
Na ovaj način došlo je do pretvaranja i/ili povezivanja folklornih predanja o anđelima i demonima sa zvaničnom religijom. Ukoliko bi neko predanje ili običaj porasli do te mere da bi zapretilo verskoj zajednici ona bi razmotrila šta da radi sa njim pa bi ga ili proglasila za jeres ili uklopila u svoje dogme. Na ovaj način je verovatno nastao mit o Menelekovom odnošenju kovčega zaveta iz Jerusalima u Aktum. Iako mehanizam i uzroci nastanka Folklornog predanja često nisu poznati ili su toliko nejasni da ih je nemoguće indentifikovati očigledno je da folklorna predanja prate neki realni događaj ili legendu koja je do te mere izmenjena usled načina prenošenja folklornog predanja da je postala neprepoznatljiva. Pošto su ova predanja živa i predstavljaju duhovnu srž nekog naroda nijedna verska organizacija neželi da dođe u sukob sa narodom prenebregavajući ih. Folklorna predanja nisu mogla biti isključena iz života vernika pa su uključena u religiju. Sličnim mehanizmom veći deo paganskih prehrišćanskih običaja i verovanja našlo je svoje mesto unutar zajednice slovenskih pravoslavnih crkava.
- Anđeli su nastali procesom narastanja legendi o članovima zajednice
Ovaj mehanizam nastanka anđeoskog entiteta do sada je često bio odbacivan i od strane verskih zajednica i od strane naučne zajednice. Arheološkim istraživanjima bibliskih lokaliteta i pronalaskom zaboravljenih rukopisa postalo je jasno da je ovaj model nastanka verskog pojma anđela ne samo verovatan već najverovatnije i najčešći u istoriskom pogledu. Uspostavljanjem hipotetičkih veza između motiva krilatog čoveka i šamanske interpretacije sveta po kojoj šamanski sveštenici (čarobnjaci) mogu da lete a odeća im je simbolički ukrašena krilima dolazimo do revolucionarne ideje das u prvobitni motive anđela proizašli iz poštovnja članova najranijih zajednica prema moćima šamanskih sveštenika. Šamanski sveštenisi često se prikazuju kako lete, sopstvenim krilima ili jašući neku ogromnu pticu. Takođe prikazuju se kako na nebo odnose duše i tela mrtvih.
U
kasnijem istoriskom periodu dolazi do poistovećenja neprijatelja zajednice sa
mitskim demonima. Na ovaj način nastaju prvobitni demoni današnjih religija, za
koje se jasno može indentifikovati istoriski koren. Tako možemo tvrditi da je
Egipatski faraon Nab-Tai-Re koji je razdvoji Saru i Abrahama praslika i
pramotiv Satane. Da je Nabukodonoser pramotiv Lucifera. Aleksandar Makedonski
(Veliki) postaje demon (čak sam đavo) u Zoroastrijanizmu a Azra postaje
pramotiv Azraela u Islamu. Koliko je amozitet jak između pojedinih zajednica
govori I to da se čak i neprijateljske vojske ili božanstva koja im pomažu u
sopstvenoj mitologiji pojavljuju kao demonska vojska. Na ovaj način mogla bi se
objasniti obrnuta uloga koju Ashure i Deve imaju u Hinduizmu i
Zorosatrijanizmu.
Takođe pojedini članovi zajednice zbog svojih
dela koja ostaju upamćena narastaju u proseu prenošenja folklornih predanja do
te mere da se izjednačavaju sa božanskim entitetima i proglašavaju anđelima. Na
ovaj način mastaju entiteti anđela čije korene možemo jasno i nedvosmisleno
označiti. Tako Enoh postaje Metatron, Elijah postaje Sandalfon, Azra postaje
Azrael a 300 glava porodica iz mešovitih brakova proglašava se palim anđelima
nadgledačima. Na isti način Jovan Krstitelj, i Isus dobijaju svoju anđeosku
interpretaciju u raznim religijama (van onih u kojim se smatraju prorocima,
odnosno Isus božijim entitetom).
Poseban mehanizam nastanka anđeoskog motiva
vezan je za običaj po kojem su se visoki sveštenici unutar nekih zajednica
nazivali anđeo ili sveti duh. Ukoliko bi se onda dela tih ljudi zapisala I
unela u svete knjige pod njihovim službeim titulama uskoro bi se pripisivala
direktnoj intervenciji boga. Na ovaj način mnogi naučnici koji su proučavali
Kurmansku zajednicu I tekstove Nag Hamadi biblioteke tumače anđela Gabrijela
(koji se pojavljuje u hrišćanskoj bibliji) kao istorisku ličnost sveštenika
koji se zvao Abel Zevo. A začeće putem svetog duha povezuju sa Josifovim
svešteničkim statusom unutar zajednice.
- Anđeli su nastali tokom procesa pretvaranja politeističkog panteona u monoteističku religiju
Ovaj mehanizam nastanka anđela možemo primetiti u poznijim panteonima Egipta i Hinduizmu. Prvobitno politeističke religije postaju monotetističke na taj način što sve običaje i verske entitete zadržavaju prograšavajući ih samo avatrima (inkarnacijama, interpretacijama) jedinog Boga koji ostaje skriven i nedokučiv ljudima kojima se otkriva samo kroz svoje avatre koji nisu nikada kompletna inkarnacija boga. Tako svi bogovi ovih panteona tehnički postaju anđeli koji vrše svoju službu saglasno željama vrhovnog boga. Mnogi se danas neslažu sa ovakvom interpretacijom nižih božanstava u ovim religijama, ipak prema jednom broju verskih učenjaka i istoričara religije ovo je isprava tvrdnja. Izjednačavanje božijih avatra sa anđelima slično je gnostičkim pogledima na emancipacije Sofije i kabalističkim pogledima na 10 Sefirot. Pošto se gnostičke I kabalističke predstave o nebeskoj hierarhiji izražene u enmcipacijama Sofije i Sefirot smatraju anđelima nemomo razloga da anđelima nesmatramo i avatre unutar Hinduizma, Budizma, Taoizma ili interpretacije Egipatskih bogova koa pojavne oblike boga Re odnosno boga NTR.
- Anđeli nastaju (oblikuju se) prema unutrašnjim duhovnim potrebama čoveka kao usavršena verzija ljudskog roda
Ovaj način nastanka anđela kao usavrpene verzije ljudskog roda, koja je po svojim moralniim i duhovnim osobinama daleko iznad svetovnog čoveka često je bio predmet umetničkih vizija. Kako je veći deo istoriskog perioda umetnost služila kao vizualizacija božankog čina tako je ovaj način nastajanja anđeoskog motiva prilično dosledan u istoriskom pogledu. Na ovaj način umetnost je izražavala prekor prema svetovnom svetu uvodeći nove moralne standarde koje je vremenom crkva ugrađivala u svoje kanone i načela delovanja. Tako su anđeli zamišljeni kao poboljšana i uzdignuta varijanta ljudskog bića vremenom postali dominantniji model u odnosu na prvobitne predstave o anđelima. Zato danas u većini religija anđeli ponovo zauzimaju više mesto u nebeskoj hierarhiji u odnosu na ljude (iako je kanonska interpretacija često potpuno suprotna)
Kako se
topografski svet sve više civilizacijski razvijao, tako se, paralelno razvijao
i rastao i duhovni svet, pa tako danas gotovo da i ne znamo tačan broj religija
(niti njihovih vrsta i podvrsta) koje se protežu, ako ćemo navoditi samo one
najveće i najdominantnije. Kada proučavamo religiozne fenomene ili dokrtrinarne
stavove o pojedinim religioznim pojmovima nazivali hi mi bićima, entitetima,
ili jednostavno pojmovima moramo shvatiti da tumačenje ovih bića, entiteta ili
pojmova moramo proalaziti unutar religija. Sada sledi ključno pitanje: Šta je,
zapravo, religija? Zbog čega su i racionalni, praktični ljudi svejedno spremni ili
oni istoriski bili spermni da je prihvate? Zbog čega sve religije ljudskog
roda, u svim vremenima, međusobno neverovatno liče? Zašto poreklom nevezani
mitovi i rituali imaju slične narativne zaplete ili ritualne sekvence? Sva ova
pitanja čine se naivnim i zbog toga se nijedan ozbiljan naučnik, pogotovu ako
je duže vreme proučavao filologiju i istoriju religija, nikada ne bi usudio da
ih postavi. Pa, ipak, to su osnovna pitanja discipline, ona pitanja – i dalje
pitanja bez odgovora – koja su, praktično, disciplini istorije religija
udahnula život. Da li je uopšte moguće odgovoriti na ovakva pitanja? Tvrdnja
mnogih naučnika, koje mi danas definišemo kao saznajne istoričare, jeste da
jedinstvo mentalnog mora neizostavno da leži u jedinstvu ljudskog uma. Prema
Eliadeu, religija je autonomni sistem. Obe reči zaslužuju da budu objašnjene.
Sistem znači da su svi fenomeni koji pripadaju jednoj jedinici međusobno
povezani i integrisani u složenu strukturu koja ih generirše. Budući mentalni
proces - taj sistem prati puteve stvorene procenjivačkim pravilima uma. To je
njegova jedina «logika», koja ne mora uopšte biti logična u odnosu na
standardne formalne logike. Autonomni je suprotno od heteronomnog i znači da
religija po svom poreklu i funkciji nije nusproizvod drugih sistema (na primer,
ekonomije ili društva), ne zavisi od njih i ne generiše ih. To bi bilo jedno od
hermetičnih demistifikacija religije, no ono opšteprihvaćeno i za širu
populaciju razumljivije objašnjenje nalazi se u svakom relevantnom rečniku
stranih reči gde se kaže da je religija verovanje u natprirodna bića, naročito
u Boga...
Početne
predstave o anđelima nalazimo u Vavilonu i Egiptu. U religijama tih antičkih
civilizacija postoje čitave armije “duhova”, božanstava nižeg ranga koji su
posrednici između čoveka i najviših bogova koji prebivaju negde na udaljenim
nebesima i previše se ne interesuju za ništavne ljudske stvari. Ova bića,
aktivni posrednici, čoveku su koristila ili štetila; zamišljana su u vidu ljudi
ili četvoronožnih životinja s ljudskim likovima – uglavnom krilata. Akadski
naziv karibu etimološki je povezan s hebrejskim heruvim. U Egiptu su parovi
krilatih bića čuvali grobnice, isto kao što heruvimi čuvaju kovčeg saveza (“I
načini dva heruvima od zlata, jednostavne načini ih, na dva kraja zaklopcu,
Jednoga heruvima na kraju odovud, a drugoga heruvima na kraju odonud, zaklopcu
na oba kraja načini heruvime. I u heruvima bjehu krila raširena u vis, i
zaklanjahu krilima svojim poklopac, i licem bjehu okrenuti jedan drugom, i
gledahu prema zaklopcu heruvimi”, Izlazak 37, 79). Čini se da su svuda u
kulturama drevnog Bliskog Istoka anđeli – božanska bića, obdarena brojnim
savršenstvima, služitelji i glasnici Svevišnjeg posedovali svojevrsnu
telesnost. Veoma karakteristično o tome svedoči stara jevrejska tradicija.
U
biblijskim, helenističkim (Grčko-Rimska kultura) i islamskim svetovima
mišljenja, zamaljski domen bio je svet u kome je čovek bio limitiran faktorima
vremena, prostora i uzrocima i posledicama. Nebeski domen, opšte sastavljen od
sedam nebesa ili sfera kojima dominiraju sedam tada poznatih planeta, bio je područje
božanstava i duhovnosti. Podzemni domen bio je oblast haosa i duhovnih moći
tame. Na najvišem nivou nebeske sfere bio je konačni (poslednji) međ svetim:
npr, Jehva, Bog u Judaizmu, čije ime je bilo tako sveto da ga nije trebalo
izgovarati; Bitos, nepoznati početak iza početaka Gnosticizma; nebeski Otac
hrišćanstva, poznat kroz njegov Logos (božanska Reč, ili Razlog, Isus Hrist); i
Alah, snažni, svemoćni, i uzvišeni Bog islama.
U cilju
otkrivanja svrhu sudbine čoveka, najvišeg bića zemaljskog domena, poslednja od
nebeskih sfera omogućila je čoveku, sudeći po ovim pogledima, da dođe do znanja
o tome ko je on, koji su mu koreni, i šta je njegova sudbina kroz nebeske
glasnike anđele. Poruka, ili otkrovenje, bilo je često fokusirano na identitet izvora otkrovenja, npr, poslednjeg bića, i na sudbinu čeoveka
prema njegovom odgovoru. Usled kosmičkog rascepa u nebeskoj sferi prvenstven u
stvaranju sveta ili objavljivanja otkrovenjam, anđeli, zavisno od njihovog
odnosa prema Stvoritelju, mogu pokušati da obmanu čoveka lažnim otkrovenjem ili
da otkriju istinu o čovekovoj pravoj prirodi (ili identitetu), poreklu i
sudbini. Anđeli koji su pokušali da izopače poruku nebeskih bića sa ciljem da
zbune čovekovo shvatanje njegovih postojećih graničnih položaja kao zemaljskog
bića ili njegove sudbine nadzemaljskog bića kroz ne uvek propisane demone, su
zloćudni po funkciji. Obuhvaćeni među tako zloćudnost anđeli su đavo u
Hrišćanstvu i Judaizmu ili Iblis (Đavo) u Islamu, koji, u obliku zmije u
biblijskoj priči o Rajskom Vrtu (sudeći po kasnijim interpretacijama priče)
pokušava da omete čovekovo shvatanje njegovih stvorenih granica ili
ograničenja. On ovo čini kušajući čoveka da pojede voće sa drveta saznanja
dobra i zla tako da može postati poput Boga (ili božanskih bića nebeskog
terena). U zoroastrianizmu, Zli Duh (Angra Mainyu, kasnije Ahriman) pokušava,
kroz podređene duhove kao što su Zla Misao, Laž, Ponos, da obmane zemaljskog
čoveka tako da on odabere sudbinu podzemnog – kažnjavanje u provaliji vatre
.Tajanstveni “Sinovi Božji” (na hebrejskom Bnej-ha-Elohim): “Videći sinovi
Božji kćeri čovječije kako su lijepe uzimaše ih za žene koje htješe” (Postanje
6, 2) najverovatnije su pali anđeli, (u najmanju ruku tako smatra Enohova
knjiga), značajan apokrifni spis nastao oko III veka pre Hrista. Ti
bnej-ha-Elohim sjedinili su se sa zemaljskim ženama i, kao što znamo, izrodili
Nefalime (gigante), što je jasno i u svetlosti Kumranskih tekstova, u kojima se
nadugačko i naširoko razvijaju anđeološke spekulacije. Prema njima, anđeli su
kvazitelesna bića, s udovima, krilima i sl. i čak se polnim putem razmnožavaju,
osećaju glad i žeđ. Još u novom veku srećemo iznenađujuću koncepciju anđela,
kao “oduhovljenih ljudi”, bića koja savršenstvom prevazilaze čoveka, mada kao i
on žive – u palatama, žene se, imaju potomstvo (upor. Emanuel Svedenborg, O
nebu i paklu).
Kao što
je poznato, predstave o materiji, od koje su anđeli sačinjeni, kretale su se u
pravcu njihove postepene spiritualizacije. Taj proces je završen (kod Tome
Akvinskog) oduzimanjem anđelima svake telesnosti i materijalnosti, dok nisu
postali čist “duh”; ovom pitanju ćemo se za trenutak još vratiti. Najpre
zabeležimo zanimljivu “prelaznu” koncepciju anđela, kao nečeg između
materijalne, telesne i čisto duhovne forme, predstavu anđela kao “ognjenog”
bića. Po svoj prilici izvodi se iz biblijskog serafina (seraf na hebrejskom
“plamen”), stvorenja nesumnjivo povezanog s ognjem, dimom, usijanim ugljevljem
(upor. Knjiga proroka Isaije 6, 26). Eterično-ognjeno-svetlosne prirode su i anđeli
kod Grigorija Nazijanskog, Jovana Damaskina, Vasilija Velikog, Dantea i u
islamu. Ikonografsku prezentaciju prilično retke varijante anđela u hrišćanskoj
tradiciji predstavlja tzv. crveni anđeo na trijumfalnom luku u crkvi Santa
Maria Maggiore iz V veka. Za svetog Avgustina materijalna priroda anđela je
ista kao i priroda Sunca i zvezda. Koncepcije te vrste izrazita su pretpostavka
za poimanje anđela kao intelekta, supstance koja raspolaže voljnim i afektivnim
moćima. Od toga je samo korak do zamišljanja anđela kao čistog duha, lišenog
svake materijalnosti. U zapadnoj teologiji zavladala je u vezi sa svetim
Viktorom i svetim Tomom Akvinskim. Do toga nije došlo jednostavno i lako već
nakon dugotrajnih, žestokih debata i napornih spekulacija. Još su na Nikejskom
saboru 787. godine anđelima priznata suptilna, eterična tela, a potpuno
negirana njihova nematerijalnost, jer prema Tertulijanovim načelima “ništa nije
bestelesno osim onog što ne postoji” (“nihil est incorporeum, nisi quod non
este”). Otpori su proisticali iz teze, da je samo Bog čisti duh, odnosno
apsolutno nematerijalan, s obzirom da ne poznaje bilo kakva ograničenja; dok su
druga, stvorena bića, u odnosu na stepen u ontološkoj hijerarhiji, manje
duhovna, a više telesna. Nejasnosti i kolebanja u vezi s anđeoskom ontologijom
nisu nimalo prestale u trenutku prihvatanja doktrine o krajnje duhovnoj prirodi
anđela. Spor se i dalje vodio oko načina bližeg određenja njihove prirode. Da
li anđeli predstavljaju posebnu opštu vrstu bića ili je svaki od njih individualna,
bestelesna, ukrštena “vrsna supstanca”? Sveti Toma Akvinski priznavao je ovo
stanovište (u duhu PseudoDionizija), a Bonaventura – prvo. Uprkos prividu,
problem uopšte nije bio beznačajan: prihvatanje Bonaventurinog stanovišta
impliciralo je čvršće veze i sličnosti između anđela i ljudi (i kada pripadaju
istoj vrsti), dok je Akvinatin pogled i respective isticao suštinsku razliku
među njima. U krajnjem ishodu, kao što nam je poznato, anđeologija je pre
prihvatila orijentaciju svetog Tome. Čini se da je jedna od bitnih posledica
stanovišta koje prihvata čisto duhovnu prirodu anđela bila stvaranje
dinamističke koncepcije. U skladu s njom anđeli su osobni, inteligentni
dynameis, “sile” kojima se Bog služio tokom stvaranja; one bićima pridaju formu,
pokretljivost i vitalnu energiju, dovode u red i omogućuju trajanje. Takvo
stanovište o anđelima je veoma zanimljivo, ako ni zbog čega drugog ono zbog
slaganja sa krajnje savremenim koncepcijama, kao što je npr. hipoteza o
“formotvornim poljima” Raperta Šildrejka – koju je formulisao poznati
italijanski filozof i polihistor Antonio Rosmini (1797-1855) u svom uticajnom
delu Teozofija, koje i danas zaslužuje pažnju zbog mnogih originalnih misli
sadržanih u njemu. Izrazite su analogije između Rosminijeve koncepcije i
teorija kabalista, na osnovu kojih su sefirot, “inteligencije”, između ostalog
zvane kochot ili “mračne sile”, odgovorne za formiranje svetova i bića s
određenim svojstvima i moćima. To su neka vrsta causae secundae kojima se služi
Bog; u toj funkciji one odgovaraju tzv. telesnim (principi corporei),
“inteligentnim”, Rosminijevim načelima. Jer, on je smatrao da nema potrebe da
Bog, prima causa, neposredno i u najsitnije detalje interveniše u složene
demijurške operacije.
Šire
uzeto, hrišćanstvo je od judaizma nasledilo dve funkcije: glorifikujuću i
posredničku. Osnovni zadatak anđela u Bibliji je slavljenje Gospodovih
čudesnosti i vršenje određene službe oko Njegovog prestola (to čine posebni
Anđeli Prestola). Isto tako su važne, a za smrtnike možda i važnije, funkcije
anđela kao posrednika između neba i zemlje, kao izaslanici Boga, čuvari osoba
koje su im poverene na čuvanje, kontrolori svetskog poretka (Knjigu o Jovu);
zbog toga su prikazivani sa više očiju. Anđeli nose preklinjanja i molitve ljudi
pred obličje Božije, kazuju Njegovu volju, daruju im malčice Božije mudrosti i
inteligencije, podržavaju ih i vode “u podnožje gore” (ili Bogu, prema
određenju svetog Jovana od Krsta); kada je potrebno, u trenutku kolebanja,
šapuću im prave odluke. (Izgleda da anđeo tu zamenjuje funkciju Svetog Duha).
Nekada davno svaka verska zajednica imala je svog anđela; u Apokalipsi svetog
Jovana bogoslova anđeli usmeravaju tok istorije, izvršuju kazne koje su snašle
čovečanstvo. Drugi su pak zaštitnici različitih harizmi (darova proroka).
Anđeli mogu biti i vojska koja pomaže Hristu u borbi sa zlom, kada On to poželi
(“Ili misliš ti da ja ne mogu sad umoliti oca svojega da mi pošalje više od
dvanaest legeona anđela?”, Jev. po Mateju 26, 53) ili “A anđeo mu se javi s neba,
i krijepi ga”, Jev. po Luci 22,43).
U
ostavštini Copernikove revolucije 16-og veka (baziranoj na teorijama poljskog
astronoma Kopernikusa), po kojoj se čovekov pogled na kosmos raadikalno menja
(Zemlja nije više smatrana za centar kosmosa već, umesto toga, prosto kao
planeta solarnog sistema koji je veoma mali deo galaksije u očigledno
neograničenom univerzumu) koncepti anđela i demona nisu se više činili
prikladnim. Trojni kosmos: nebo iznad,
Zemlja u sredini i pakao ispod očito je
neposredno nakon ovih otkrića postao zastareo. Sa pojavom modernih zapadnih
psiholoških i psihoanalitičkih proučavanja u 19-om i 20-om veku, ipak, osnovni
principi verovanja u anđele i demone preuzeli su nova značenja. Mnogi
hrišćanski teolozi nalaze neke koncepte psihoanalize korisnim u ponovnom
tumačenju značenja osnovnih primitivnih i tradicionalnih verovanja u anđele i
demone. Trojni kosmos bio je remitologizovan u trojnu strukturu ličnosti:
- superego (ograničene društvene regulacije koje omogućuju čoveku da živi kao društveno biće),
- ego (svesni aspekt čoveka),
- id, ili libido (“uzavreli, vrući kotao požude koji nastoji da bukne ispod praga svesti”).
Stoga,
demoni, sudeći po ovoj interpretaciji, mogu dobro biti redefinisani kao
projekcije neprilagođenih poriva čoveka koji ga teraju da se ponaša samo po
sopstvenim sebičnim željama, ne razmatrajući njihove posledice po druge osobe.
Sa društvene tačke gledišta, demoni takođe mogu biti odreženi kao sile okoline
i nasleđa koje izazivaju čoveka da dela, misli i govori na načine koji su
suprotni sa dobrim-bićem unutar njega i njegove zajednice. Moderni francuski
pisac, Denis de Ružon, izražava u svojoj knjizi “Đavolji Ulog” da đavo i
đavolje sile koje su zarazile moderni svet mogu biti dokumentovane u povratku
modernog čoveka varvarizmu i čovekovoj nehumanosti prema čoveku. U drugom veku
n.e., Klement Aleksandriski, hrišćanski filozofski teolog, ukazao je na
psihološku interpretaciju demonskih sila tvrdeći da je čovek često zarobljen od unutarnjih
željnih nagona njegove strasti i telesnih požuda. Frojdov “mit” o ljudskoj
ličnosti i druga psihološka proučavanja uvode tako nosu dimenziju učenja o
anđelima i demonima. Srednjevekovna ikonografija, koja je grafički prikazivala
anđele i demone kao hibridne kreature koje često izazivaju čak i najsnažnije
imaginacije kod osoba koje ih gledaju, istisnuta je psihološkim,
psihoanalitičkim i modernim mitološkim simbolizmom združenim sa teološkim
razmatranjem.
U
religioznim predanjima koji su smatrali kosmos u dvojnom smislu, kao
Gnosticizam, za anđele se verovalo da su nebeska bića koja kontrolišu posebne
sfere kroz koje duša prolazi da bi se oslobodila okova svoje materijalnog
postojanja. Znanje o ovim anđelima i njihovim imenima bilo je neophodno kao
preduslov za dostizanje mogućeg ujedinjenja sa konačnom duhovnom realnošću.
Obuhvaćen između brojnih lista sedam anđela vladajućih na sedam planetarnih
sfera su Gabriel, Adonai (Gospodar), Aariel (lav Boga) i drugi. Anđeo stvaranja sveta tvari, Jehva (ponekad
nazivan Demiurge, Stvoritelj), bio je zao, po Gnostičkom gledištu, ne zato što
je on bio Stvoritelj već zato što je pokušao da sakrije od duhovnog čoveka
znanje o njegovom pravom poreklu, prirodi i sudbini.
Maniheizam, dualistička religija osnovana 3-eg veka n.e. od Manija, iranskog proroka, kao i Gnosticizam odelila je svet na dve sfere: Dobru (Svetlo) i Zlu (Tama). Ova dva principa su izmešana u svetu, a cilj spasenja je razdvajanje materijalnog od duhovnog tako da se može dostići stanje apsolutne dobrote. Najviši u nebeskoj hijerarhiji su 12 svetlosnih diadema Oca Dostojanstva i dvanaest Aeon-a, “prvorođenih” – anđeoskih figura koje su podeljene u grupe po tri, okružujući Vrhovno Biće u četiri dela nebesa. Zato što Đavo, Princ Tame, želi premoć nad Kraljevstvom Svetla, u narednoj bici između nebeskih sila Svetla i Tame su pomešane, i svet tvari i duha je stvoren. Nesvestan svoje duhovne prirode i stalno kušan od demona Princa Tame, čoveku je najzad poveden da shvati svoju pravu prirodu kroz dela anđeoskih bića zvanih Prijatelji Svetla i Živi Duh i njegovih pet pomoćnika: Vlasnih Raskoši, Kralj Časti, Svetlo Čoveka, Kralj Slave i Pristalica...
“Zloćudna bića” demoni, pali anđeli, duhovi, goblini, zli duhovi u prirodi, hibridne kreature, “deve” zoroastrianizma, “narakas” (bića pakla) jainizma, “oni” (sluge bogova podzemlja) u japanskim religijama, i druga takva bića – sprečavaju čoveka u dostizanju pravog odnosa s Bogom, duhovno carstvo, ili čovekove životne situacije. Za neke anđele se veruje da su pali sa pozicije blizine Bogu kao što je to učinio Lucifer (nakon njegovog pada nazvan Satana od ranih Crkvenih Otaca) u judaizmu, hrišćanstvu, i islamu – zbog ponosa ili zbog namere da uzurpira poziciju Vrhovnog Bića. U svom oboranom stanju oni tada pokušavaju da drže čoveka dalje od dostizanja pravog odnosa sa Bogom provocirajući čoveka u greh. Neki srednjovekovni učenjaci demonologije pripisali su hijerarhiji od sedam arhidemona sedam smrtnih grehova: Lucifer (Ponos); Mamon (Škrtost); Asmodeus (Razvrat); Satana (Gnev); Belzebab (Pohlepa); Leviatan (Zavist) i Belfegor (Lenjost). Osim kušanja čoveka na greh, pali nađeli, ili đavoli, po verovanju izazivaju brojne vrste propasti, i prirodnih i slučajnih. Kao i demoni i zli duhovi prirode u primitivnim religijama,Pali anđeli su posmatrani kao zastupnici gladi, zaraza, rata, zemljotresa, slučajnih smrti, i brojnih mentalnih ili emotivnih poremećaja. Osobe obolele od mentalnih bolesti su smatrane za “zaposednute demonom”.
Razmišljanje o funkcijama demonskif figura, poput palih anđela, su od velike važnosti, priroda demona je priroda interesovanja teologa i osoba kojima je ulivena pobožnost. Poput anđela, demoni su smatrani za spiritualna, ne telesna bića, ali su predstavljeni u religioznoj ikonografiji kao hibridne kreature sa užasnim osobinama ili kao karikature idola suprotstavljajućih religija. U ranoj crkvi, na primer, postojalo je verovanje da su paganski idoli bili “naseljeni”demonima. Užasan aspekt demona je predstavljen u drvorezima srednjevekovnih i reformatorskih umetnika i u maskama šamana, ljudi iz medicine, i sveštenika primitivnih religija – bilo da bi plašili vernike u verovanju da bi prihvatili norme ili da bi ritualno odstranili moć demonskih snaga lebdećih nad zemaljskim ili profanim područjem...
Fascinantna
osobina mita o anđelima je svakako i raznolikost u doživljavanju pojmova anđela
i demona u raznim religijama. Nasuprot blaženim besmrtnim, koji su pomagali
vezu duhovnog i materijalnog sveta, bila
je suprotnost Svetom Duhu, nazvan Angra Mainyu, Zli Duh, koji je kasnije ostao
veliki protivnik Ahriman (prototip jevrejskog, hrišćanskog i islamskog Satane),
i deve, koje su najverovatnije bogovi rano indo-iranske religije. U savezu sa
Angra Mainyu protiv Ahura Mazde bili su Akoman (Zli Um), Indra-vayu (Smrt),
Saurva (deva smrti i bolesti), Nanhaithya (deva koja se odnosi na vedskog
bogaNasatya), Tauru (težak da se identifikuje), i Zairi (personifikacija i
ahura i deva). Među ostalim demonskim figurama je i Aeshma (nasilni, besni ili
agresivni impuls koji jede (uništava, troši) čoveka) – koji lako može biti
demon Asmodeus iz knjige o Tobitu, Az (Požuda ili Pohlepa), Mithrandruj (onaj
koji laže Mitru ili Lažni Govor), Jeh (demon Prostitutka, kasnije stvoren
odAhrimana da uprlja ljudsku rasu), i mnogi drugi... Pod uticajem
zoroastrianizma, Satana, protivnik, verovatno je evoluirao u arhidemona. Drugi
demoni uključujući i Azazela (demon divljine, uobličen u (odbeglu kozu) nečiju
žrtvu), Leviatan i Rahab (demon haosa), Lilit (ženski noćni demon) i drugi...
Mnogi teolozi danas se slažu da mnogobrojni različiti pogledi na temu anđela, ukazuju na određenu nesigurnost u pogledu njihove ontologije – naročito u pogledu njihovog postojanja i delovanja u svetu, pa čak i na sumnje u vezi s njihovom ulogom. Uzmimo, na primer, pitanje slobodne volje anđela: da li raspolažu njom ili ne? Po svoj prilici raspolažu, s obzirom da su neki izabrali zlo i pali, pretvarajući se u zle duhe. Ali, ako ih je Bog stvorio savršenima (jer to su čisto duhovna, besmrtna bića, lišena prvobitnog greha, nije im potrebno spasenje (?), nisu sputani vremenom i prostorom itd.), onda zbog čega im je potrebna slobodna volja i otkud u njima zrno zla? Pogotovu što im je – kako je smatrao sveti Toma Akvinski (takođe i sveti Vasilije, sveti Avgustin, Duns Skot i dr.) Bog u trenutku stvaranja već bio naklonjen...Nejasnost statusa anđela bila je veoma izrazita na početku hrišćanskih spekulacija. Na primer, prema PseudoDionisiju, Hristos je kao čovek bio podređen anđelima (De cael. hier., 4, 4), a prema Grigoriju Velikom obrnuto; za jedne verske mislioce anđeli su bića savršenija od čoveka, za druge obrnuto. Nekad je čak postojao poseban pravac spekulacija, “anđelohristologija”, u skladu s kojim je Hristos bio jedino “anđeo Gospodstva” (angelos Kyriou), veliki “glasnik”! Aktivna sekta anđelita je do IV veka anđelima ukazivala poštovanje kao božanstvima; u Poslanici Kološanima pominje ih sveti apostol Pavle (Kološanima poslanica sv. apostola Pavla 2, 18).
Razmišljajući
o tome šta je anđeo danas za nas i o njegovom mestu u savremenoj teologiji,
teško je odbraniti se od refleksije, da je anđeo pomalo “preživeo”. Izvodi se
iz drevnih epoha i iz religija, u kojima je transcedentni Bog-Tvorac prebivao
na udaljenim nebesima, te je morao da koristi usluge “veze” između sebe i
zemaljskog sveta. (Podsetimo se – kod starih Grka tu ulogu je vršio Hermes,
koga su takođe zvali angelos).
Ni
međusoban odnos anđela i Svetog Duha nije se ocrtavao uvek jasno, s obzirom da
je Vasilije iz Cezareje morao jasno isticati razliku između njih, napisavši da
je Drugi “vladalački” duh, a da su anđeli samo “službeni” (“liturgijski”)
duhovi.
Katehizis Katoličke crkve (deo 5, I) jasno potvrđuje tradicionalno učenje o anđelima, koje je obavezujuća istina o veri. Ali ovo nije i jedino učenje o anđelima. Današnja učenja o anđelima su mnogorojna i skoro da nema moderne monoteističke religije koja nepoznaje pojam i/ili ulogu anđela. Anđeli se naprimer pojavljuju u tibetanskom budizmu gde ji-dam vrši funkciju sličnu anđeoskoj odnosno brine o adeptu i pomaže mu u meditaciji; poslednju funkciju anđelima je pripisivao Angelus Silesius. Istorijski, kao predmet teološke refleksije, anđeo je posledica ukrštanja dva vektora spekulacije:
1)
istraživanja prelaska Jednine u Množinu tokom stvaralačkog čina,
2) ideje
gradacije bića, emanacijskog porekla.
Otud
ontološki i posrednički položaj anđela. Otud i njegova uloga ogledala, u kome
se čovek ogleda – ne onakav kakav je već kakav može biti i trebalo bi da bude.
Jer je i on, čovek, posredničko biće s jedne strane, upleteno u materiju,
telesnost, a s druge stremeći ka duhu. U
ovoj ulozi anđeo nam može učiniti velike usluge, utoliko veće ukoliko nas –
kako uči hrišćanska teologija bezuslovno voli i nikada ne napušta. Jer se čini
da je i čovek potreban anđelu kao konkretno, pojedinačno, neponovljivo biće,
zbog čega je za njega vrsno biće i izrazit individualan “smisao.”
Demonologija je doživela obnovu u hrišćanstvu koja bi verovatno bila prihvatljiva zoroastrianizmu. Satana, arhiprotivnih Hrista, Lucifer, pali Lučonoša, i poreklom Kananitski Belzebab, Gospodar Muva (ili, možda, Belzebal, Gospodar Izmeta), pomenut od Isusa, svi su đavoli odnosno demoni. Koncept i izraz đavo su izvedeni iz Zaratustrinog koncepta “deva” i grčke reči “diabolos” (“klevetnik” ili “optužnik”), što je prevod jevrejskog koncepta Satane. Kao pojedinačna demonska snaga ili personifikacija zla, aktivnost đavoljeg vođe bila je da kuša čoveka da se ponaša tako da ne dostigne njegovu nadzemaljsku sudbinu. Kako se za demone verovalo da naseljavaju bezvodne (sušne) zapadne terene, gde gladne i umorne osobe često doživljavaju halucinacije, rano hrišćanski kaluđeri odlazili su u pustinje da bi bili izvidnica Božjoj vojsci u priključivanju bici sa đavolima iskušenja. Često su beležili da im je đavo dolazio u vizijama kao zavodna žena, kušajući ih da prekrše njihove zavete da ostanu polno čisti, psihički i fizički... Angeologija i demonologija u Islamu blisko su povezane sa sličnim doktrinama judaizma i hrišćanstva... demonima... braneći se za kontrolu nad ljudskim životima, najznačajnije biće Iblis (Đavo), koje kuša smrtnog čoveka, ili Šeitan ili Satana...
Istraživači ističu da su goreskicirane koncepcije, karakteristične za materijalizam, pozitivizam i pragmatizam XVIII i XIX veka, uticale i na savremenu teološku misao, posebno na protestantsku. U početku i u prvoj polovini XX veka lik anđela je nešto toliko apstraktno da se takoreći rasplinjuje; species angelica preti da odumre. Vodeći teolozi u svetu obično mu odriču (uostalom, slično kao i đavolu) bilo kakvo postojanje, smatrajući ga anahronizmom “mračnih epoha” i predrasudama (kao, recimo, Beltmen) ili tvrde da se o anđelima, čak i ako postoje, ništa ne može reći, jer su našem saznanju u najboljem slučaju dostupni efekti njihovog delanja u svetu i istoriji (tvrdi Bart). Međutim, za Pola Rikera anđeli nisu realna osobna bića već pesnički simboli dobra prisutnog u svetu, kao što je đavo simbol zla koje čini čovek, svesno birajući greh. Iz ovog vremena zanimljiva je i anđeologija Karla Rahnera. Nadovezujući se na tradicionalno biblijsko određenje jedne od hijerarhija anđela (“Gospodstva i Poglavarstva”) Rahner smatra da su anđeli osobna bića koja vrše značajne kosmičke funkcije, poput načela koje organizuje materijalni svet na različitim nivoima dovođenja u red. Dakle, anđeli bdiju nad unutrašnjom dinamikom različitih regiona svemira, poštujući njihovu autonomiju, koordinirajući njihovo harmonično delanje. Ovde se, s jedne strane, vidi sličnost sa kabalističkim koncepcijama, a s druge sa Rosminijevom anđeologijom.
Нема коментара:
Постави коментар