Čak i danas nakon celokupnog kulturnog i političkog naperdka koji je
obelježivo poslednja dva veka šamanska verovanja i praksa postoji na širokom
prostranstvu Azije, od Tibeta na istoku do planinskog lanca Urala na zapadu i
Sibira na severu. U većini krajeva centralne Azije šamanizam je potpuno nestao
pre skoro 1000. godina (jedini izuzetak gde je šamanizam preživeo i opstao
uprkos procesima islamizacije je Kazastan delimično i zato što su geografski
uslovi, odnosno neprohodnost terena, omogućavali očuvanje tradicije). Danas
znamo da je šamanizam postojao na širokim prostranstvima centralne Azije sve
dok ga Islam nije potisnuo. Pošto se ovi prostori intenzivno arheološki
ispituju tek zadnjih 50. godina najnovija saznanja o šamanizmu na ovim
prostorima tek sada su dostupna. Zahvaljujući ovim prodorima arheolozi su sada
u moguđnosti da sastave detaljniju sliku pre Sumerske neolitske prošlosti
regiona. Jedan od bitnih aspekata ovih drevnih kultura mogu se očitovati u
šamanskoj povezanosti sa određenim pticama i njihovim značenjem u religioznom
sistemu ovih neolitskih zajednica.
Na lokalitetu Çatal Hüyük, na kome se i danas vrše
iskopavaja (Anatolija, Turska) koji se
često u stručnoj literaturi naziva i
“'vulture shrine” kultura, koja datira oko 6500. godine p.n.e (a pretpostavlja
se da je i starija i da bi mogla da postoji i 10000 godina p.n.e) pronađeni su
neobični arheološki ostaci koji navode na zaključak da su šamanski motivi i
kasniji Kaldejski mit o anđelima tesmo međusobno povezani. Sama kultura može se
opisati kao iznenađujuće napredna i sofisticirana za vreme svog nastanka. Slike
koje je na zidovimaostavila ova kultura, a koji su na prvi pogled zbunjujuće
jer po svom sadržaju i ideji prevazilaze vreme svog nastanka, prikazuju šamane kako lete kao ptice. Slike
takođe izgleda reprezentuju božansku formu, odgovornu za otvajanje glave od
tela (ili duše iz tela). Možda ove slike predstavljaju koncept “nebeske
sahrane” slične onoj koja i danas postoji na Tibetu gde se telo pokojnika
ostavlja pticama da ga pojedu. Takođe zbog izraženog sinboličkog koncepta ove
slike mogu se shvatiti i metaforički. A moguće je da je umetnik želio i da budu
tumačene kao konbinacija obe moguće interpretacije. Neki drugi dokazi koji
potiču sa istog lokaliteta sugerišu da je ova kultura vremenom preuzela oblik
ptice kao pogodan oblik za opisivanje božankih manifestacija. Ali verovatno
najvažnije sa naše tačke gledišta svakako je otkriće murala koji prikazuju
ljude obučene u kože tako da nalikuju na ptice.
Današnji Sibirski šamani takođe se oblače tako da
podsećaju na ptice. Postoji verovanje prema kojem šaman može da izvede ritual
kojim pri padu u trans on kao ptica odleće na gornje ili donje svetove i tamo
pronalazi duše predaka ili drugih šamana koji su krenuli na beskonačno
putovanje. Mnogi naučnici danas smatraju da je oblačenje u kože tako da su na
njih prikačena kompletna krila ili sinbolično samo pera izvađena iz krila moćna
poruka koju je šaman pre rituala slao svojim sledbenicima. Poruka koja
sinbolički kaže:”Ja mogu da letim kao ptica i susrećem se sa duhovima umrlih”,
a koja je u primitivnim zajednicama davala formalni autoritet amanskim vračevima.
Takođe ovakav specifični način oblačenja odvajao ih je od ostatka zajednice i
specifično definisao njihov položaj u društvu. Ipak posmatrajući celokupno
poznato šamanističko zaveštanje kroz Centralnu Aziju srazmerno je malo motiva
krilatih ljudi, ali uverenje da šamani mogu da lete je univerzalno za sve
oblike šamanizma na svim kontinentima. U vreme kada su se pojavili prvi kameni
motivi koje sa sigurnošću možemo opisati kao anđele, u Sumeriji negde oko 3000
godine p.n.e. njihova krila odnosno sam motiv krilatog čoveka neodoljivo je
podsećao na šamanske motive. Anđeoska krila predstavljala u ranim
civilizacijama a to je i sada slučaj sinbolički prikaz mogućnosti putovanja na
mesta koja običnim ljudima ostaju nedostupna, kao i mogućnost ovih bića da posreduju
između sveta ljudi i nekih drugih viših svetova. Oba ova kvaliteta smatrana su
glavnom odlikom šamana. Iako neke šamanske tradicije veruju da su stari šamani
zaista mogli i fizički da lete današnji šamani lete u transu odlazeći na mesta
koja možemo opisati kao viši svetovi tražeći lekove, zaštitu, ili neku drugu
korist za one zbog koji su otišli u trans.
Roza i Ralf Soleki ispitivali su pećine pored reke
Zab u Kurdistanu. Ove pećine korićtene su kao odaje za sahranjivanje stanovnika
Zawi Chami kulture 8870 godine p.n.e. (+/- 300 godina prema metodi datiranja
ugljenikovim radioizotopima) što je oko 4000 godina ranije nego što se ovim
krajevima proširio uticaj Sumerske kulture.
Zašto je ovo otkriće značajno? Broj kozijih lobanja koje su položene
preko skeleta velikih ptica predatora je značajan i nikako ne slučajan. Daljnjim istraživanjem pronađeno je da su
kosti ptica nekompletne i da pripadaju samo određenim vrstama pa je na osnovu
toga zaključeno je skoro sasvim sigurno da su kosti ptica bile ukomponovane u
neke ritualne kostime a da je celokupna sahrana očigledno bila ritualnog
karaktera. Takođe istraživanjem drugih lokaliteta zaključeno je da su kostimi
sa kostima prica a verovatno u vreme kad su korišteni i celim krilima služili
ne samo za dekoraciju već za ceremonijalne svrhe. Arheološko nalazište Çatal
Hüyük nalazi se od mesta gde su pronađeni ostaci kostima udaljno nekih 500
milja a vremenska udaljenost ove dve kulture je skoro 2000 godina.
“Pripadnici kulture Zawi Chemi morali su pridavati
velikim praistoriskim pticama veliki značaj povezujući ih sa specijalnim
moćima. Tako i ritualne sahrane koje smo opisali svakako spadaju u domen ove
kulture. Predpostavlja se da su krila
služila za ritualno povezivanje sa duhovima predaka ili su deo nekog drugog
značajnog rituala. Takođe postoji moguđnost da je kostim napravljen da telo
pokojnika odnese ka duhovima predaka”
Kurdski učenjak Mehrdad Izady slaže se da se ostaci
ptica predatora u pećini Shanidar mogu videti kao dokaz šamanističke kulture
čije je kolektivno pamćenje dovelo do mita o anđelima. U živopisnoj kulturi
Kurdistana postoje tri različite ideologije kulta anđela, među kojima je
svakako najpoznatija ona koju čuva Yezidska zajednica. Ona veruje u vrhovno
anđeosko biće koje naziva Melek Taus, ili “anđeo paun”. Melek Taus je opisan u
formi čudne ikone poznatije kao sanjaq koja u svojoj najranijoj formi koja
se naziva sanjaqs nepodseća na pauna
uopšte. Izady smatra da je ova najstarija interpretacija Melek Taus ustvari
preistoriska ptica predator koja se pojavljuje u šamanskoj kulturi Zawi Chami.
Povezujući sada ova saznanja intuitivno dolazimo do
jednostavnog zaključka da ikonografija vezana za anđele “sigurno mora” biti
povezana sa šamanskim običajima kultura Centralne Azije u vreme neolita. Time
se koreni mita o anđelima pomeraju sa 4 milenijuma p.n.e na daleko raniji
period koji se za sada može datirati u vreme oko 10 milenijuma p.n.e. Religiski
značaj ove teze je ogroman. Prema ovoj tezi anđeli su u pojmovnom obliku
postojali mnogo pre bogova. Čak se može tvrditi da su oni i stariji od bogova
što ako se prihvate navedene hipoteze nebi bilo teško dokazati. Drugo značajno
saznanje odnosilo bi se na prirodu anđeoskog bića. Prihvatajući navedene
hipoteze da anđeli imaju svoje korene u toplim ljudskim pričama sa početka
praistorije, mi anđele sada mođemo opistivati kao ljude koje su predanja o
njima nadrasla dostižući neslućene veličine i čineći te ljude toliko otuđenim
od ostatka zajednice da ih je vremenom ostatak zajednice prihvatio kao uzvišene.
Sposobnost padanja u trans i putovanja na neistražene destinacije, kraljevstva
božija kako su te destinacije kasnije nazivane, obezbedila je šamanima da se
kasnije počnu indentifikovati sa sinovima božijim. Ovo nas dovodi do motiva
anđela koji je i danas preovlađujući.
Ipak intuicija u arheologiji može da dovede do
slabih teorija koje jednostavno nemogu da izdrže naučni sud naročito kada se
pojave novi dokazi. Zato moramo biti oprezni pri donošenju zaključaka. Smatrao
sam da ova teorija zaslužuje da bude uvrštena u ovaj rad zato što govori o
verovatnim korenima mita o anđelima. Ipak sve dok se teorija nedokaže ili
neopovrgne ova naoko lepa ideja ostaje samo u domenu teorije i tako joj treba
pristupati.
Šta o sebi misle današnji
šamani najbolje se može videti iz njihovih teskstova koji su nakon knjiga
Karlosa Kastanede postali uobičajeno i lako dostupno štivo. Ovim tekstovima
šamanizam je izašao iz tame i prikazao se kao značajno i uspešno oružje kojim
se mogu preuzeti u sopstvene ruke tokovi svojeh a i tuđih života ako to
zatreba. Zbog činjenice da današnja čitalačka publika ipak nije imala dovoljno
prilike da se upozna sa ovim idejama navodim nekoliko odlomaka iz razne
šamanske literature:
U antropološkoj dokumentaciji šamanizam i njegovo
poreklo se često vezuje za plemenske strukture sibirskog i centralno-azijskog
regiona. Razlog tomu može biti u činjenici da je većina informacija o šamanizmu
do polovine 20. veka bila bazirana na studijama ruskih naučnika iz 19. i
početka 20. veka koji su proučavajući sibirsku i centralno-azijsku kulturu
ostavili vrlo lepu i opširnu studiju o šamanizmu. Sibir i Centralna Azija su
mesta u kojima je šamanizam antropološki proučavan, a sam fenomen je sa nekim
zajedničkim regionalnim i individualnim karakteristikama, bez formalne
povezanosti, prisutan u svim djelovima sveta.
Šamanizam
je najstariji naučni eksperiment ljudske civilizacije. Metoda naučnog
istraživanja u šamanizmu bazirana je na direktnoj iskustvenoj spoznaji i
usmerena je na esencijalno istraživanje fenomena života i bitka. Desetinama
hiljada godina širom sveta, gde god su postojale i postoje ljudske zajednice,
šamani su otvaraući se ka komunikaciji sa totalnošću postojanja svega što jest
i direktnim iskustvima proizašlim iz nje, doprinosili evolutivnom razvoju
čovječanstva i elementarnih ljudskih aktivnosti. Metode duhovno-psihološkog
razvoja čovjeka (medicina i farmacija, svi oblici umijetnosti, lov, ribolov,
obrada metala, poljoprivreda, upoznavanje sa zakonima prirode i svemira,
religija, rituali, itd.) neke su od glavnih ljudskih djelatnosti koje su
inspirirane prisustvom šamanizma i šamana.
Šamanizam
se otkrio čoveku onoga trenutka kada je čovjek spoznao da promjena svijesti,
tj.stanja percepcije, uslovljava promenu doživljaja,uvida i iskustva realnosti.
Jedna od fundamentalnih postavki teorije relativiteta je, da parafraziram, da
promatrani fenomen ili pojava su određeni perceptivnim stanjem promatrača. U
svakodnevnici svakog ljudskog bića, ova postavka je vrlo očigledno manifestirana
npr. kroz razliku realnosti budnog-dnevnog stanja i realnosti snova tokom
spavanja. Dnevna realnost i realnost sveta snova samo su mali dio beskonačnog
broja realnosti koje su međusobno povezane i formiraju "mrežu"
postojanja svega što jest kroz koju uzročno-posledičnom vezom utiču jedna na
drugu. Komunikacija različitih dimenzija odigrava se kroz interakciju
vibracija. Polazeči od zakona relativnosti i vibratorne prirode svega što čini
totalnost postojanja i života, šamani su počeli otkrivati metode svjesnog
mjenjanja stanja percepcije.To je otvorilo uvid u širi spektar dimenzija
postojanja, njihovu povezanost i prirodu međusobnih utjecaja. Proučavanjem
percepcije šamani su otkrili određena stanja i metode kojima mogu
transformirati vibracije i izazvati suptilne promene u jednom sloju vibracija,
koje dalje kroz lančanu reakciju mogu prouzrokovati promjene u ostalim
vibracijama.
Нема коментара:
Постави коментар