Kada su se iz Vavilonije vratili u Judeju, izgnanici
su našli zemlju opustošenu. Jerusalim i njegova okolina još su bili u ruševinama.
U provincijama su se nastanili stranci – Filisteji, Moabićani i Samarićani.
Medu njima je živeo i izvestan broj siromašnih jevrejskih porodica, čiji su se
članovi mešali sa strancima i govorili njihovim jezikom.
Vođe povratnika, princ Zarubabel i prvosveštenik
Jošu, smatrali su da je u interesu regeneracije i ponovnog ujedinjenja naroda
potrebno obnoviti Jerusalim i hram, te obrazovati novu vladu. Na mestu gde je
nekad bio hram, izgradili su odmah po povratku oltar, kako bi ponovo omogućili
prinošenje žrtava, a oko oltara položili su temelje za jedan manji hram, jer
osiromašeni narod nije imao sredstava za podizanje velike građevine. Na
proslavi polaganja temelja okupili su se Jevreji iz svih delova zemlje;
sveštenici su pevali psalme (tehilim), proroci su držali vatrene govore, a
narod je bio presrećan. Ali neki stariji ljudi, koji su u svojoj mladosti
videli prvi hram, Solomonov, i sad prisustvovali svečanosti, gorko su plakali.
Temelji novog hrama bili su vrlo mali u poređenju sa starim i jasno se videlo
da raniji sjaj neće biti obnovljen. Štaviše, i podizanje male zgrade išlo je
veoma teško. Samarićani su tražili od Zerubabela da zajednički podignu hram,
ali je Zarubabel to odbio, jer ih je smatrao samo polujevrejima. Oni su tada persijskoj
upravi optužili Jevreje da kuju zaveru protiv kralja i da pripremaju
oslobođenje Jerusalima. Građevinski radovi su prekinuti i dvadeset godina nisu
nastavljeni. Prošlo je, dakle, ukupno sedamdeset godina od razaranja prvog do
izgradnje drugog hrama (Bajitšeni).
Judeja, koja je postala provincija persijske
carevine, nije imala nezavisnog vladara. Na čelu naroda, kao najviša vlast,
stajao je prvosveštenik, glava verske zajednice. Posle Zerubabelove smrti, kao
jedini vođa naroda ostao je prvosveštenik Jošua ben Cadok, koga je posle smrti
zamenio njegov sin, a potom unuk (prvosveštenici iz porodice Cadok). Dok u
Judeji još nije bio potpuno uspostavljen red, a ni Jerusalim obnovljen, niti njegova
utvrđenja ponovo izgrađena, čete stranih osvajača upadale su u grad i pljačkale
ga. U to vreme nisu svi Jevreji živeli po propisima Tore, jer je bilo malo onih
koji su umeli da čitaju svete knjige, sveštenika, proroka i učenjaka. Narod
tada nije više govorio hebrejskim jezikom, nego se njime služio samo u
literaturi. Govorni jezik većine stanovništva bio je aramejski, jezik persijske
carevine. Da bi se uspostavio red u zemlji, bilo je potrebno upoznati narod sa
njegovim nacionalnim zakonom Torom, kako bi svi saznali šta je dozvoljeno, a
šta zabranjeno. Ovaj zadatak uzeli su na sebe i izvršili Ezra i Nehemija, dva
velika čoveka, koji su se vratili u Judeju iz Vavilonije i Persije.
Ezra je bio jedan od najčuvenijih članova jevrejske
zajednice koja je ostala u Vaviloniji, pošto su se Zarubabel i prvi izgnanici
vratili u svoj rodni kraj. Bio je poznat kao Ezra „Hasofer“ (prepisivač), jer
se bavio prikupljanjem i prepisivanjem svetih knjiga i njihovim širenjem u
narodu. Nehemija je bio ličnost od velikog uticaja na dvoru persijskog kralja
Artakserksa u Suzi. Ova dva čoveka dobila su ovlašćenje od kralja da pođu u
Jerusalim i uspostave red u zemlji, da postave upravne činovnike i sudije i da
proglase Mojsijevu Toru zakonom jevrejskog naroda. Ezra je stigao u Jerusalim
zajedno sa velikom grupom iseljenika iz Vavilonije, pa je odmah sazvao narodni
zbor koji je održan pored hrama. Svojim plamenim govorom podsetio je okupljeni
narod, da je došlo vreme da se, posle svih nedaća, započne novi život u skladu
sa propisima svete Tore ne mešajući se sa stranim narodima.
Odmah posle svog dolaska Nehemija je otpočeo obnovu
jerusalimskih utvrđenja. Hiljade ljudi je učestvovalo na tom poslu. Samarićani
i drugi neprijateljski raspoloženi strani elementi u zemlji često su napadali
graditelje, ali su ovi bili naoružani i uspešno su odbijali napade. Kada su
zidine obnovljene, Ezra i Nehemija su ponovo sazvali narod. Ezra je pročitao
nekoliko poglavlja iz Tore i tekst zakletve, a svi prisutni su se zakleli da će
poštovati Toru. Starešine porodica potpisale su pismeni tekst zakletve. Na ovaj
način narod se obavezao na primenjivanje Tore, koja je postala nacionalni
zakonik.
Samarićani, kojima je bio uskraćen pristup u
jevrejsku zajednicu, sagradili su sebi sopstveni hram u planini Gerizim, u
blizini grada Sihema. I oni su Toru smatrali svetom, ali njihovi običaji bili su
drugačiji i uvek su ostali neprijateljski raspoloženi prema jevrejskom narodu.
Međutim, nisu se svi Jevreji vratili iz progonstva.
Mnogi su ostali u raznim delovima persijske carevine, kako u Vaviloniji tako i
u užoj Persiji, naročito u glavnom gradu Suzi. Tadašnjem kralju Ahasveru
(Kserksu), jedan od njegovih ministara, po imenu Haman, koji je mrzeo Jevreje,
reče jednom prilikom: „U carevini živi narod koji je razasut širom zemlje.
Njegovi se zakoni razlikuju od zakona ostalih naroda i on ne poštuje tvoje
zakone. Ne bi li bilo najbolje da se naredi njegovo uništenje?“ Ahasver je
poslušao savet i izdao takvo naređenje, pa su se Jevreji širom Persije našli u
velikoj opasnosti. Spasao ih je jedan od najuglednijih Jevreja iz Suze, po
imenu Mordehaj, koji je imao uticaja na kraljevom dvoru. Priča se da je jedna
rođaka Mordehajeva, po imenu Ester, bila tako lepa da se kralj oženio njome.
Ona se nije interesovala za svoj narod, dok je Mordehaj nije podsetio da je i
ona jevrejskog porekla i da će i sama nastradati zajedno sa ostalim Jevrejima,
ako ne utiče na kralja da opozove zločinačku naredbu. Ester je otišla kralju i
rekla mu da je i sama Jevrejka i da će i ona morati da umre, ako se naredba
izvrši. Ubedila je kralja daje Haman zao čovek. Tek tada je Ahasver shvatio
kakvu je nesreću njegovo naređenje moglo da izazove. Prema toj priči, kralj je
tada naredio da se Haman obesi, a Jevrejima je dozvolio da se naoružaju i bore
protiv svojih neprijatelja. Tako su od sigurne smrti bile spašene hiljade
Jevreja. U znak sećanja na ovaj događaj, u mesecu adaru se do današnjeg dana
slavi praznik poznat pod imenom Purim.
U to vreme postojala je jevrejska zajednica i u
Egiptu, koji je takođe bio deo persijske carevine. Ovu zajednicu sačinjavali su
potomci onih jevrejskih ratnika koji su, posle razaranja Jerusalima i ubistva
Gedalje, napustili zemlju i došli u Egipat zajedno sa prorokom Jeremijom. Jedan
njihov deo naselio se na južnoj granici Egipta, u utvrđenom gradu Elefantinu, i
prijavio se za službu u egipatskoj vojsci. Podigli su sebi mali hram po ugledu
na veliki jerusalimski, i imali su svoje sveštenike i verske obrede. Govorili
su aramejski i dopisivali se na ovom jeziku sa svojom braćom u Jerusalimu.
Persijska vladavina nad Judejom trajala je dve
stotine godina (od 530. do 330. godine p.n.e.). Palestinom je upravljao
persijski namesnik (peha), koji je ubirao poreze od naroda i održavao red u
zemlji. Unutar svoje zajednice Jevreji su uživali samoupravu, a pošto je Mojsijeva
Tora bila prihvaćena kao zbornik zakona, najvišu vlast u zemlji imali su
duhovne vođe, prvosveštenici jerusalimskog hrama. U porodici Cadok, koju je
osnovao prvosveštenik Jošua ben Cadok, dostojanstvo prvosveštenika prelazilo je
sa oca na sina. Prvosvešteniku je pomagao „Savet staraca“. On je taj Savet
konsultovao po pitanjima odnosa sa drugim narodima i po pitanjima života
zajednice uopšte. Naročiti uticaj na administraciju imali su „učeni“
(poznavaoci zakona, soferim), čiji je zadatak bio da tumače propise Tore. Savet
staraca i soferim sačinjavali su Veliku skupštinu (Kneset hagdola), koja je
pretresala sva važna pitanja uprave i donosila odluke.
Geslo Velike skupštine bilo je: „Budi oprezan u
pitanjima pravde, povećaj broj onih koji uče i podigni ogradu oko Tore!“ To je,
u stvari, značilo da uprava treba da nastoji da imenuje poštene sudije, da
osnuje mnoge škole, kako bi svaki mladi čovek mogao da uči čitati i pisati, i
poštovati propise Tore i primenjivati ih u životu. I sama Velika skupština
izdala je niz novih zakona. Prema predanju, ova Skupština je ustanovila molitve
„Šema“ (Čuj, Izraelu!) i „Šemone esre“ (molitva sastavljena od osamnaest
blagoslova), koje Jevreji treba da mole svakog dana. U hramu su molitve bile
tek dodatak obredu pri prinošenju žrtava, ali u manjim bogomoljama služba se sastojala
od molitava i čitanja pojedinih poglavlja Tore. Od još većeg značaja bilo je
podučavanje po školama. U to vreme, kada su bili retki oni koji su znali da
čitaju i pišu, jevrejski soferim su nastojali da svaki građanin nauči da čita Toru.
Tako se u narodu održalo poznavanje starog hebrejskog jezika u doba kada je
opšti govorni jezik bio aramejski, koji se upotrebljavao u svim zemljama pod
persijskom vladavinom. Za oba jezika soferim su primenjivali asirsko, tj.
kvadratno pismo koje se do današnjeg dana upotrebljava za pisanje svitaka Tore
i štampanje knjiga.
Velikom reformatoru Ezri „Hasoferu“ i njegovim
sledbenicima (soferim) pripada zasluga za sređivanje biblijskih propisa u tri
odeljka: Tora, Proroci i Hagiografija (skraćeno ime za sva tri odeljka je
„Tanah“). Ezra je prikupio sve što su sveštenici, proroci i hroničari pisali
prethodnih vekova, ispravio pogrešne tekstove i od fragmenata sastavio
kompletna dela. Tekst Tore sredio je u pet knjiga:
Berešit (Geneza), koja opisuje događaje od stvaranja
sveta do Avrama i daje opis života naroda za vreme patrijaraha Avrama, Isaka i
Jakova;
Šemot (Eksod), koja opisuje ropstvo u Egiptu i
izbavljenje pod Mojsijem i sadrži zapovesti date na Sinaju i druge važne
propise Tore;
Vajikra (Levitik) ili zakon sveštenika, koja sadrži
propise o službi u svetilištu i o praznicima, te o društvenim i domaćim
dužnostima Jevreja;
Bamidbar (Brojevi), koja sadrži opis lutanja po
pustinji pod Mojsijem; i
Dvarim ili Mišnetora (Deuteronom), koja je nađena u
hramu za vreme Josije.
To su najviši moralni propisi pisani u duhu proroka,
a u obliku Mojsijeve oporuke. Ovih pet knjiga još se i danas zovu „Humeš“
(Grupa od pet, Pentateuh).
Soferim koji su nastavili Ezrino delo, sredili su
istorijske knjige koje opisuju istoriju jevrejskog naroda od vremena kada se
naselio u Kanaanu do prvog razaranja Jerusalima, kao i vavilonsko ropstvo. Ove
knjige se zovu „Prvi proroci“, a podeljene su u četiri dela: Jošua, Sudije,
Samuel i Kraljevi. Posle dolaze: „Poslednji proroci“ – 15 knjiga koje sadrže
govore i propovedi trojice velikih proroka (Isaje, Jeremije i Ezekiela) i
dvanaestorice manjih proroka (Hoseje, Joela, Amosa, Ovadije, Jone, Mike,
Nahuma, Havakuka, Zefanije, Hagaja, Zaharije i Malahije).
„Tora“ i „Proroci“ su prva dva odeljka Biblije ili
Tanaha. Treći odeljak se zove „Ketubim“ (Spisi, Hagiografije). U njemu su
sadržana razna dela od kojih je jedan deo završen za vreme Ezre i soferima, a
drugi deo kasnije. Najstarijim spisima pripada velika zbirka psalma (tehilim),
religioznih pesama i molitava, od kojih su se neke pevale u hramu i školama.
Jedan deo psalama nazvan je „Davidovim psalmima“, jer se odnose na događaje iz
života kralja Davida. Ovi psalmi tako duboko izražavaju patnje i radosti
ljudske duše, da su kasnije uključeni i u hrišćansku liturgiju.
Tri knjige haigografija vezane su za ime kralja
Solomona, i to: „Pesma nad pesmama“ – ljubavna idila o mladoj seoskoj devojci
Sulamit, koja žudi da napusti Solomonovu palatu da bi se vratila u selo svom
ljubljenom pastiru; „Mišlej Šlomo“ – Solomonove izreke i poslovice, koje se
odnose na razne probleme iz života i sadrže savete za ponašanje ljudi; i „Kohelet“
– melanholična razmišljanja o životu i smrti i o sićušnosti čoveka, koji nikad
ne može da dokuči svu životnu istinu i da postigne potpunu sreću. Slične su
misli izražene i u knjizi Joba, gde se opisuje život jednog pravednog čoveka, koji
ne samo što nije dobio nagradu za svoju pravednost, već je i bio izložen velikim
patnjama. Job se prepire sa Bogom i traži da u svetu zavlada pravednost.
Iza Jobove knjige dolaze tri manje knjige, zvane
Megilot, i to: „Ejha“ – zbirka tužbalica o tragičnom razorenju Jerusalima
(predanje ih pripisuje proroku Jeremiji); „Ester“, koja sadrži priču o
Ahasveru, Hamanu i Mordehaju; i „Rut“ – slika o životu pastira u doba sudija.
Seriji knjiga proroka pripada i „Danijel“, pisana
kasnije, koja na aramejskom opisuje šta je pravednik Danijel iz Vavilonije
video u snu o sudbini svih jevrejskih kraljevina i jevrejskog naroda sve do
grčke vladavine. Poslednje tri knjige nagiografije su istorijske hronike.
„Knjiga Ezrina“ i „Knjiga Nehemijina“ opisuju delatnost ove dvojice vođa, a
knjiga „Divre hajamim“ je hronika kraljeva iz kuće Davidove – od Davida do
Cedekije.
Нема коментара:
Постави коментар