Filozofske i kulturne osnove antičkog sveta
Da bi objasnili kako je vršen transfer releigija
istoka (Kaldea, Vavilon, Asirija, Persija, Kanan, Egipat, Palestina, Judeja, i
konačno Galileja) na zapad (Grčki polisi, a zatim i Rimsko carstvo koje je ove
religije transformisalo i proširilo prvo po Evropi a onda i na ceo svet)
trebamo pogledati kako su svoje bogove i njihove panteone organizovale zapadne
civilizacije. Grci a potom i Rimljani imali su potpuno razvijen panteon u kome
nisu postojali anđeli ali su svakako pojedini bogovi mogli po svojoj funkciji
poistovetiti sa anđelima. Na istoku su anđeli opisivani kao sinovi božiji,
upućeni u viša znanja, sposobni da lete i štite ili uništavaju ljude. Obično su
bili prikazivani u humanoidnoj formi sa krilima, mada je i forma životinje sa
krilima bila korištena (Afriel- krilati lav, Lasmu sumerski krilati bik).
Slični motivi već su postojali na zapadu. Mnogi bogovi prikazivali su se sa
krilima i oreolom. A postojali su i kultovi Lara/Lasa koje su takođe bile
prikazivane u sličnoj formi. Ulogu božanskog glasnika koji posreduje između
bogova i ljudi u grčko rimskom panteonu imao je Hermes. Hermes je bio sin i
glasnik Zevsa vrhovnog boga panteona. Zevs nije jedini imao svog glasnika.
Glasnika je imala i njegova žena, kraljica bogova Hera. Nju je o stvarima na
zemlji obaveštavala Iris. Ova dva božanstva bog stada i ovaca, zažtitnik
putnika i trgovaca Hermes i boginja duge Iris pored svojih dužnosti da božanske
poruke prenose ljudima imali su još jednu zajedničku osobinu sa anšelima.
Njihova dužnost bila je da odvode duše umrlih u podzemni svet. Ove sličnosti
između kultova dva niža božanstva na zapadu i kulta anđela na zapadu umnogome
su pospešila i olakšala transfer istočnih religija. Kao i u slučaju egipatske religije
mi nemožemo tvrditi da su grčko rimska niža božanstva anđeli ali neodoljiva
sličnost između njih navodi na zaključak da su upravo ovi kultovi koji su bili
široko rasprostranjeni po rimskom carstvu kasnije prvo pomogla da se religija
ukoreni u Rimu a kasnije i dovela do preobličenja pojma anđela i njegovog
konačnog uokvirenja u one granice kakvim ih mi danas poznajemo.
Filozofija
Jedna od odlika antičkog vremena bila je i pojava
Filozofije kao prvobitnog sveobuhvatnog intelektualnog sistema. Iako se oblici
filozofskih promišljanja pronalaze i ranije na drugim mestima i među drugim
kulturama tek je sa antičkom Grčkom filozofska misao postala zvaničan i
sveobuhvatan način intelektualne spoznaje sveta i života. Jedno od osnovnih
polja za razvoj filozofije bila su i polja božanske promisli i božanske
egzistencije. Razvoj čisto folklornih predstava o božanskoj prirodi i pojavnim
oblicima sada se suočio sa bezbrojnim filozofskim pitanjima koje su prvobitne
predstave transformisale u skladu sa postojećim filozofskim znanjima. Slabost
folklornih predanja koja se ogledala u nepostojanosti teoloških objašnjenja
polako je nestajala kako su prvobitne predstave proputane kroz filter
filozofskih znanja. Posledica je bila stvaranje jedinstvenog i logički održivog
univerzalnog sistema religiskog znanja koji je mogao da istrpi razne spoljne
uticaje a da pritom ostane koegzistentan. Poseban značaj za razvoj teološke
misli pa prema tome i za logičku obradu koncepata Boga, anđela ili heroja
svakako pripada dvojici klasičnih filozofa čije učenje je uticalo na
mnogobrojna pokoljenja teologa. Sokrat sa svojim dilaoškim metodom i pedstavom
daimona kao vodeće vrline, i Platon sa predstavom boga Demiurga, kao i
preegzistenciji duše okarakterisali su razvoj svojevremene antičke misli i
trasirali put kasnijim hrišćanskim i islamskim koncepcijama.
Sokrat
Sokrat (4. jun, 470. pne – 399. pne) (grčki Σωκράτης)
je bio grčki (atinski) filozof i jedna od najznačajnijih ličnosti zapadnjačke
filozofske tradicije. Njegov najznačajniji doprinos zapadnjačkoj misli je
njegova dijaloška metoda istraživanja, poznata kao sokratski metod ili metod elenhos
(elenchos), koji je on široko primenjivao u ispitivanju ključnih moralnih
koncepata a prvi put je opisan u Platonovim Sokratskim dijalozima. Zbog ovoga
se Sokrat obično smatra ocem etike ili moralističke filozofije, i filozofije
uopšte. Sokratski metod je negativni metod hipotetske eliminacije, u kojem se
bolje hipoteze pronalaze stalnim identifikovanjem i eliminisanjem onih koje
vode u kontradikcije. Ovaj Sokratov metod je traganje za suštinskim hipotezama,
pretpostavkama ili aksiomima, koje mogu da nesvesno oblikuju čovekovo
mišljenje, i da ih učine subjektom posmatranja, kako bi se odredila njihova
konzistencija sa ostalim verovanjima. Opšta forma je serija pitanja,
formulisanih kao testovi logike i činjenica usmerenih da pomognu osobi ili
grupi da otkriju svoja uverenja o istoj temi, istražujući definicije ili logoi
(logoi) (jednina logos), težeći da se karakterišu generalne karakteristike koje
dele razni pojedinačni primeri. Aristotel je Sokratu pripisao otkrivanje metoda
definicije i indukcije koji se smatraju suštinom naučnog metoda. Čudno je,
međutim, da je Aristotel takođe tvrdio da ovaj metod nije primeren za etiku.
Sokrat primenjuje svoj metod u ispitivanju ključnih moralnih koncepata, vrlina:
pobožnosti, mudrosti, uzdržanosti, hrabrosti i pravičnosti. Takvo istraživanje
je stavljalo izazove pred implicitna moralna ubeđenja sagovornika, ističući
neadekvatnosti i nekonsistentnosti u njihovim uverenjima, i obično je dovodilo
do stanja zbunjenosti poznatog kao aporia. U pogledu takvih neadekvatnosti,
Sokrat je priznavao svoje neznanje, ali su ostali i dalje tvrdili da imaju
znanje. Sokrat je verovao da ga činjenica da je svestan svog neznanja čini
mudrijim od onih koji, iako ne znaju, ipak tvrde da poseduju znanje. Mada ovo
ubeđenje može izgledati paradoksalno na prvi pogled, u stvari ono je Sokratu
omogućavalo da otkrije sopstvene greške gde bi ostali mogli da pretpostave da
su u pravu. Ova tvrdnja je poznata po anegdoti kad je Delfsko proročište
objavilo da je Sokrat najmudriji od svih ljudi. Sokrat je često govorio da
njegova mudrost potiče iz činjenice da “on zna da ništa ne zna”. Mada se nikad
nije fokusirao na specifične teme, većina sokratovih debata su bile
usredsređene oko karakteristika idealnog čoveka, kao i koju formu idealna vlada
treba da ima. Ove vrline predstavljaju najznačajnije kvaliteta koje osoba može
da ima, a prve među njima su filozofske i intelektualne vrline. Sokrat je
naglašavao da “je vrlina najvrednija od svih bogatstava, istina leži ispod
senki postojanja, i da je posao filozofa da pokaže ostalima koliko malo oni u
stvari znaju.”Sokrat je takođe tvrdio da je bolje biti tretiran loše, nego sam
se ponašati loše. U platonovom filozofskom sistemu (Sokrat nije ostavio nikakve
spise, tako da stvaran sadržaj njegovih učenja može biti osporavan), učenje je
proces pamćenja. Duša, pre svoje inkarnacije u telu je bila u carstvu ideja
(ili raju). Tamo je videla stvari onakvim kakve stvarno jesu, a ne blede senke
ili kopije koje mi vidimo na Zemlji. Kroz proces ispitivanja, duša može biti
navedena da se seti ideja i njihovim čistim formama, što donosi mudrost. Većina
dijaloga predstavljaju Sokrata kako primenjuje ovaj metod u određenoj meri, ali
nigde toliko kao u Eutipru. U ovom dijalogu, Sokrat i Eutipro prolaze kroz
nekoliko faza pročišćavanja odgovora na sokratovo pitanje, "Šta je
pobožnost?" Sa današnje tačke gledišta
za jednog filozofa Sokrat je imao neuobičajene stavove o religiji. To nebi
trebalo da zbunjuje jer je sve do pojave Njutnove Mehanike nauka i filozofija
su smatrane alatima za spoznaju božanske prirode i nauma. Tokom svojih dijaloga
Sokrat je izneo nekoliko pozivanja na svoj lični duh, ili daimonion, mada je
eksplicitno tvrdio da ovaj duh nikada nije upravljao njime, već ga je samo
upozoravao na razne buduće događaje. Mnogi od njegovih savremenika su sumnjali
da sokratov daimonion znači odbacivanje državne religije. Opšte je mišljenje da
je sokratov daimonion sličan intuiciji. Štaviše, Sokrat je tvrdio da koncept
vrline, a ne određivanje šta bogovi žele, u stvari prethodi njemu. Sokrat je o
daimonima mislilo više kao o prirodnim nego natprirodnim bićima. Hesiod ih
često spominje. Sokrat je opisivao svoju filozofsku inspiraciju kao
djeloličnog, dobroćudnog daimona. Njegova učiteljica, Diotima iz Mantineje,
govori mu (u Platonovoj Gozbi) da je “Sve demonsko posrednik između Boga i
smrtnika. Bog nema izravni kontakt s čovekom.” I nastavlja: “samo kroz demonsko
postoji dodir i razgovor između čoveka i bogova, u budnom stanju ili u snu.” Poseban
deo Sokratove filozofije odnosi se na Eudaimoniu. Eudaimonia (Grčki: εὐδαιμονία)
je starogrčka reč koja se može prevesti kao “sreća”. Etimološki reč se sastoji
od “eu” (“bog” ili “dobro biće”) i daimon "daimōn" ("duh"
ili "niže božanstvo", u značenju izobilja ili sreće). I pored
popularne upotrebe termin sreća odnosti se na stanje uma, povezano sa uživanjem
ili zadovoljstvom, eudaimonia nema takvo značenje, ovaj termin je manje subjektivan
i podložan ljudskim opažajima. Unutar Sokratove
filozofije postoje dve povezane tvrdnje o eudaimonii. Prva je jaka
međuzavisnost eudemonia, i znanja. Znanje dobra i zla zahteva dostizanje
vrhovnog boga a eudaimonije je prema Sokratu najveći kandidat za vrhovnog boga. U drugom, nekad nazivan i “psihološki
eudaimonizam” ili “Sokratov intelektualizam” tvrdi se da je vrhovni bog,
eudaimonia, predmet svih ljudskih želja i dela. Kasniji filozofi su tvrdili da
dostizanje eudemonije nije svrha svakog ljudskog bića ali da bez nje u nekom
obliku nijedno ljudsko biće nemože postojati. Prema platonovoj "Apologiji,"
sokratova tri tužioca, Melet, Anit i Likon, sve vodeći članovi atinskih
političkih krugova, su ga optužili da je 'kvario omladinu' Atine i poricao moć
bogovima. Sokrat je osuđen i ubijen ispijanjem otrova, nakon čega bi njegova
filozofija bila zaboravljena da je nisu zapisali njegovi učenici.
Platon
Platon (grčki Πλάτων), rođen je u Atini 427. pne. u
srednje imućnoj aristokratskoj porodici gde je i umro 347. pne. Iako to sam za
sebe nikada nije tvrdio, mada u antičko vreme nije bilo neuobičajeno za sebe
tvrditi da ste sin boga ili boginje ili barem nekog nižeb božanstva, njegovi
kasniji poštovaoci i nastavljači tradicije posebno one verske,
neoplatonističke, tvrdili su da je Platonov otac ustvari Incubus (noćni demon),
odnosno da je sam Platon (prema nekim hermetističkim renesansnim tradicijama)
dete začeto između demona i žene. Ove tradicije tumače njegovu mudrost na
osnovu viših znanja koja su Platonu data na osnovu njegove božanske prirode.
Platon je bio jedan od najvećih ljudi svog vremena i neizmerno uticajan starogrčki filozof, Sokratov
učenik, a Aristotelov učitelj, i osnivač Akademije u Atini. Platon je predavao
na Akademiji, i pisao u formi dijaloga o mnogim filozofskim temama. Njegovo
postojanje nam je poznato preko njegovih filozofskih i dramatičkih dela koja su
očuvana u rukopisima obnovljenim i izdatim u mnogim izdanjima od početka humanističkog
pokreta. Platonova pisana dela se skoro u potpunosti sastoje iz dijaloga, epigrama
i pisama. Većina poznatih platonovih dijaloga je sačuvana, iako savremena
izdanja njegovih dela sadrže dijaloge koji se od filozofske javnosti smatraju
ili sumnjivim (npr., Alkibijad, Klitofon) ili verovatno lažnim (npr Demodokus, Alkibijad
Drugi). Sokrat se kao ličnost pojavljuje u većini Platonovih dijaloga, iako
često nije jasno koliko se sadržaj dijaloga i misli mogu pripisati Sokratu a
koliko Platonu. U poslednjim Platonovim delima (Zakoni) Sokrat se gubi kao
učesnik u dijalogu. Jedan od Platonovih predaka, Glaukon, je bio jedan od
najpoznatijih atinskih plemića. Diogen Laertije svedoči da je Platonovo pravo
ime bilo Aristokle, dok njegov nadimak, Platon potiče iz rvačkih krugova. Na
grčkom Platon znači – široki, plećati. Navodno je jednom pobedio na Istamskim
igrama. Drugo mišljenje kaže da je taj nadimak dobio zato što je bio širok u
izlaganjima (govorima). Platon je u mladosti postao Sokratov učenik, i barem
sudeći po njegovim rečima prisustvovao je suđenju Sokratu, mada ne i njegovon
pogubljenju. Za razliku od Sokrata, Platon je zapisivao svoja filozofska
viđenja, i ostavio je značajan broj rukopisa. Bio je duboko pogođen načinom na
koji su se gradske vlasti ophodile prema Sokratu, i veliki deo njegovih ranih
dela sadrži njegove uspomene na učitelja. Moguće je da mnoštvo njegovih etičkih
spisa posvećeno potrazi za društvom, gde se slične nepravde ne bi mogle
dogoditi. Dubok uticaj na Platona izvršio je nesumnjivo Pitagora, čija
shvatanja harmonije broja jasno odjekuju u Platonovoj teoriji ideja, a donekle
i Anaksagora, Sokratov učitelj, iako Sokrat rano raskida sa njegovim učenjem; i
Parmenid, sa čijim shvatanjima Platon polemiše u dijalogu Sofist. Platon, sa 40
godina osniva jednu od najranijih organizovanih školskih ustanova civilizacije Akademiju,
nazvanu po antičkom heroju Akademu, zaštitniku šume u kojoj se ona nalazila,
koja je neprestano radila sve do njenog zatvaranja od strane cara Justinijana I
529 godine. U Akdemiji se u prvim godinama njenog rada školuje i Aristotel. U
Platonovim spisima se mogu naći rasprave u vezi aristokratskih i demokratskih
tipova vladavine. Takođe se mogu naći rasprave o ulozi naslednosti i okruženja
u ljudskoj inteligenciji i ličnosti. Takođe, Platon raspravlja o subjektivnosti
i objektivnosti ljudskog znanja. Čak i mit o izgubljenom gradu ili kontinentu, Atlantidi
potiče od ilustrativne priče isričane u Platonovim delima Timaj i Kritija. Platon je mahom pisao u formi dijaloga. U ranim
dijalozima nekoliko ličnosti razgovaraju na neku temu postavljajući jedan
drugom pitanja. Sokratova figura dominira dialozima. Ova forma filoofske rasprave
dugo će dominirati kako filozofijom tako i teologijom a biće i osnovna forma
mnogih ranih hrišćanskih jevanđelja i poslanica. Formu dijaloga prihvati će i
gnostička zajednica pa će većina gnostičkih tekstova do danas zadržati ovaj
oblik. Opšte je mišljenje da su rana Platonova dela bila bliže bazirana na
Sokratovim mislima, dok se njegovi kasniji spisi sve više razlikuju od pogleda
njegovog bivšeg učitelja. U hronološki srednjim dijalozima, Sokrat postaje
"tumač" Platonove filozofije, a forma pitanja-i-odgovora postaje sve
više pro forma: glavni lik predstavlja Platona, a sporedni likovi malo šta govore.
Kasniji dijalozi su više poput traktata. Jedna od Platonovih tekovina, možda
čak najznačajnija, je njegova dualistička metafizika, često nazivana (u
metafizici) platonizmom, ili (preuveličanim) realizmom. Platonova metafizika
deli svet na dva posebna aspekta: svet "formi" i perceptivni svet
koji vidimo oko sebe. Smatrao je da su perceptivni svet, i stvari u njemu,
nesavršene kopije formi ili ideja. Ove forme su nepromenjive i savršene, i
možemo ih pojmiti samo korišćenjem intelekta ili razumevanja (na primer
proizvodi uma koji ne uključuju čulnu percepciju ili imaginaciju). U dijalogu
Država, knjige VI i VII, Platon upotrebljava niz metafora u cilju objašnjenja
njegovih metafizičkih pogleda, kao što je dobro poznata Alegorija pećine. Uzet
zajedno, ove metafore grade kompleksnu ontološku i gnoseološku postavku: Ideja
Dobra koja je često interpretirana kao Platonov Bog. Današnji filozofi i
istoričeari religije i filozofije nesmatraju da je ovo najbolja interptetacija
Platonovog shvatanja Boga - Demijurga to se prema njima vidi iz dijaloga Timej.
Ipak ideja o Demijurgu verovatno je sa teološkog stanovišta najznačajnija
Platonova ideja. Ovu ideju Demiurga skoro u potpunosti će preuzeti
neoplatonisti i Gnostici. Prema Platonu Ideja Dobra osvjetljava ostale ideje
omogućavajući tako neskrivenost vidljivog sveta (često se govori o emanaciji
kao odnosu između ideje dobra i ostalih ideja, to je međutim Plotinov termin) i
figurira kao predmet najvišeg znanja. U vidljivom svetu objekti nisu ništa do
puke senke, obrisi večnih ideja: kao da gledamo senke na zidu pećine, bez
mogućnosti osvrtanja, a koje bacaju predmeti osvetljeni suncem izvan pećine(Alegorija
pećine). Platonova metafizika, a posebno dualizam, između inteligibilnog i
peceptivnog, služiće kao podloga za filozofe Neoplatonizma kakav je Plotin, i Gnostike.
Postavke o prirodi znanja i učenja koje srećemo u dijalogu Menon koje počinju
brojna pitanja, kao što je pitanje mogućnosti učenja vrline, znanja kao
reminescencije, izvršila su veliki uticaj na filozofsku misao u celini. Neoplatonizam
je kasnija religijska i mistična forma platonovske filozofije, oblikovana u 3.
veku u Plotinovim delima, a znatno je uticala na ranohrišćansku teologiju.
Takođe je uticala i na gnosticizam, posebno preko učenja o Demijurgu. Platon, je pripisivao veliku
ulogu demonima: “Niti jedna ljudska priroda ojačana velikim moćima nije u
stanju srediti ljudske poslove a da ne bude preplavljena drskošću i
krivnjom...”. On je čvrsto poricao da su daimoni izvor zla, i prikazao je
Erosa, čuvara seksualnih strasti kao daimona, a ne kao boga, “koji nije ni
smrtan ni besmrtan, ni dobar niti zao”. Svi kasniji platonisti, uključujući
neoplatoniste koji su snažno uticali na hrišćansku filozofiju, smatrali su da
su neki daimoni dobri a neki zli, da bi se kasnije dobri daimoni poistovetili
sa anđelima a zli sa demonima. Aristotel, Platonov učenik, ozbiljno je
razmatrao ideju da su snovi djelo demona. Plutarh I Porfirije smatrali su da
demoni, koji nastanjuju gornja nebesa, dolaze s Meseca.
Platonova filozofija naglašava određene religijske,
posebno mistične, pa i mitološko-poetske elemente. Astrologija u kontekstu
platoničke filozofije upravo predstavlja jednu miksturu religijskog i
mitološkog misticizma. Nauk o utjecaju zvijezda i planeta na na cjelokupni
život na Zemlji ima u svom osnovu vjerovanje da zvijezde imaju božanske duše.
Ovo se vjerovanje prenosi se od Platona (Zakoni, X knjiga), a posredstvom
stoika dospelo je i do helenističkih neoplatonista. Po Platonu, duša je ta koja
upravlja nebom i zemljom, kao i celokupnim univerzumom. No, i svaka posebna
planeta i zvezda, takođe poseduju vlastite individualne duše. Pošto duše imaju
u sebi sadržane odličnosti i savršenosti svih vrsta, što je ujedno i njihov
uzrok, ove su duše bogovi, zaključuje Platon. Gotovo celokupno Platonovo delo
prožima nit mističnog, a ovo posebno važi za Gozbu. Sudionici Gozbe govore u
slavu Erosa, grčkog boga ljubavi, sina Afrodite (Venere) i Aresa (Marsa).
Međutim, Eros se ovdje ne pridružuje nekom nebeskom tijelu, već jednostavno
predstavlja božanstvo per se. O Erosu govore lekar Erizimah, komediograf
Aristofan, pisac tragedija Agaton i naravno Sokrat. Erizimah vidi Erosa kao
jednog univerzalnog sveprožimajućeg agensa u svakom živom obliku. Ova
percepcija dolazi iz medicine, koja je u Platonovo vrijeme «opažala koliko je
uzvišen i čudesan Bog, koji prožima cijeli svemir, uključujući prirodu ljudi i
božanstava». Aristofan smatra da je od svih božanstava Eros najbliži čovjeku i
doista predstavlja saveznika ljudskoga roda. Sokrat prepričava svoj razgovor sa
svetenicom Diotimom iz Mantineje (idealizovanim likom mudre žene). Razgovor
Sokrata i Diotime čini središnji dio Gozbe, a vrlo verovatno predstavlja sam
vrhunac mitskog u Platonovom opusu. Diotima Sokratu objašnjava da se Bog
direktno ne meša s čovekom, već se cjelokupni odnos, bilo na javi ili u snu,
odvija posredstvom polubožanskog posrednika (u ovom slučaju) Erosa. Bog ljubavi
ovde predstavlja sponu između smrtnoga i besmrtnoga, budući da je ljubav u sebi
stapanje suprotnosti. Platon Erosa poistovjećuje s pojmom dobrog, jer «izuzev
dobrog, ne postoji drugi objekt čovjekova erosa». Bog ljubavi Eros u antičkoj
je Grčkoj imao značenje spajanja duše na takav način da stvori trajnu
trnsformaciju, neodoljivom žudnjom za sjedinjenjem s dušom drugog bića
Originalna Platonova dela su za srednjevekovni zapad
bila praktično izgubljena, sve do njihovog ponovnog prevođenja sa arapskog
jezika u dvanaestom veku. Arapski i persijski filosofi su kako sačuvali
originalna dela, tako i napisali iscrpne komentare o njima. Ovi su tekstovi
dalje prevedeni na latinski jezik. Tek se u renesansi, sa sveopštim buđenjem
interesovanja za antiku, širi poznavanje Platonovog opusa. Mnogi rani moderi
naučnici i umetnici, raskidajući sa sholastikom, videli su u Platonovom delu
potku za napredak u nauci i umetnosti.
Нема коментара:
Постави коментар