Eden, po predanju, ima sedmostruka
vrata, a prva se otvaraju iz pećine Makpele kraj Hevrona. Adam ih je otkrio dok
je sahranjivao Evu u toj pećini. Dok je kopao, božanski miris zagolica mu
nosnice. On stade da kopa još dublje u nadi da će ponovo naći svoje izgubljeno
obitavalište, ali nečiji zaglušan glas zagrme: „Stani!" Adam je sahranjen
u istoj pećini. Po predanju, njegov duh i sada čuva vrata u Eden, kroz koja
prosijava nebesko svetlo. Miris iz Edena je nekada toliko prožimao susedno polje
da ga je Isak odabrao za mesto molitve. Taj se miris takođe zadržao dvadesetak
pokolenja na kožnoj odeći koju je Bog dao Adamu, a koja je silazila s oca na
najstarijeg sina. Drugi tvrde da se prva od sedam vrata u Eden otvaraju na gori
Sionu. Opis raja, po predanju, dao je Henok (Enoh). Video je Stablo života, u
čijem hladu Bog često počiva. Njegova lepota, od zlata i grimiza, nadmašuje sve
sto je stvoreno, krošnja mu natkriljuje čitav vrt, a četiri reke od mleka, meda, vina i ulja izviru mu iz korenja. Hor od trista anđela
čuva i uređuje taj vrt, za koji neki ipak tvrde da se ne nalazi na Zemlji, već
na Trećem nebu. Prema bibliji prvi živ čovek koji je ušao u raj bio je Enoh.
Drugi je bio Isak, proveo je tamo četiri godine u nauku, a kasnije je i njegovom
sinu Jakovu dozvoljeno da uđe u raj. Od njih ne ostade zapisa o tome šta su
videli. Mojsija je u Eden doveo Šamšiel, anđjeo čuvar Edena pokazavšu mu,
izmedu ostalih čudesa, sedamdeset prestola za pravednike ukrašenih dragim
kamenjem, na stubovima od najčistijeg zlata, itd. Na najvećem i najvrednijem od
njih sedeo je Praotac Avram.
Po predanju koje prenosi i Postanje,
Bog, odlučivši da da Adamu družbenicu, kako ne bi ostao sam u svojem rodu,
učini da ga obuzme dubok san, izvadi mu jedno rebro, stvori od njega ženu i
zatvori ranu. Adam se probudi i reče da se to biće nazove „žena",
„čovječica" (Postanje, 2.23), pošto je izvadena iz muškarca, i neka muško
i žensko budu jedno. On joj dade ime Eva „mati svega živoga". Značenje
imena „Eva" sporno je. Postoji izvesna sumnja da je Eva hebreizi-rano ime
boginje Hebe, Hebat, Khebat ili Khiba. Ta boginja, žena hetitskog boga oluje,
prikazana je na kipu isklesanom iz stene u Hatusasu (Hattusas) kako jaše na
lavu, što je izjedna-čava sa boginjom Anat, ili sa jednim od oblika Ištar.
Poštovali su je u Jerusalimu, dok joj je grčko ime bilo Heba, Heraklova
boginja, a kasnije i supruga.
Neki kažu da je Bog stvorio muškarca i
ženu prema svom obličju šestog dana, davši im da upravljaju svetom, ali da Eva
tada još nije postojala. Bog tada reče Adamu da imenuje sve zveri, ptice i
ostale životinje. Budići da su sve životinje bile u paru, Adam požele svoju
ženku, a oseti i zavist zbog njihove ljubavi: „Svako stvorenje osim mene ima
svoga para!" i obrati se Bogu molitvama da ispravi tu nepravdu. U Postanju
i u celoj hrišćanskoj tradiciji, nije bilo govora o nekoj drugoj Adamovoj
nevesti, već je to uvek bila Eva. Ali stari mitovi se u tome razilaze. Nešto od
njihova naučavanja provlačilo se, pretpostavlja se, kroz magijsku i alhemijsku
tradiciju sve do novog doba. Bog, čuvši dakle Adamove molitve, načini Lilit,
prvu ženu. Sazdao je od prljavštine i nanosa umesto od čistog zemaljskog praha.
Iz Adamove veze s tim ženskim zloduhom i s jednom drugom ženom, sličnom s
Lilit, zvanom Naama, izrodiše se Asmodej (Ašmadaj,) i bezbrojni drugi duhovi koji
još napastvuju Ijudski rod. Posle mnogo pokolenja, Lilit i Naama pojaviše se
pred Solomonovim sudom, u liku bludnica jerusalimskih. Adam i Lilit nisu nikada
uspeli da žive u miru, ona ga je odbijala od bračne postelje, a kada on pokuša da
je prisili na poslušnost, ona uzviknu čarobno ime Božje te uzlete uvis i
napusti ga. Kasnije je tri anđela nađoše gde rađa svakoga dana na stotine
nakaza zvanih lilim, u predelu pokraj Crvenog mora, punog razvratnih zloduhova.
Ona je izbegla smrti i smrtnom prokletstvu, koje stiže Adama, jer se behu
rastavili davno pre istočnog greha. Uloga Lilit i Naame je bila da maltretiraju
tek rođenu decu i da zavode usnule muškarce koji spavaju sami. Dakle, i ovde se
govori o ranijem stvaranju Adamove žene, kao što smo govorili o mitovima gde je
Bog stvarao više svetova pre ovoga, ali ih je sve uništio nezadovoljan njima.
Pre bi se čin stvaranja mogao opisati kao mučan i nepredvidiv proces,
neizvestan u pogledu ishoda i za Tvorca i za njegova stvorenja. Neobeshrabren
svojim neuspehom, Bog pokušava iznova, dopustivši Adamu da posmatra dok je on
oblikovao žensko telo: služeći se kostima, tkivom, mišićima, krvlju i izlučevinama
žlezda, prekrivši zatim sve to kožom i razmestivši po telu kosu i dlake. Taj se
prizor tako ogadi Adamu da je čak i onda kad je ta žena, prva Eva, stajala pred
njim u svojoj punoj lepoti, osećao nesavladivu odvratnost. Bog shvati da opet
nije uspeo i ukloni prvu Evu. Niko ne zna sa sigurnošću gde je otišla. Bog
pokuša i treći put, i postupi opreznije. Izvadivši Adamu jedno rebro dok je on
spavao, načini od njega ženu, zatim joj isplete kosu i ukrasi je poput neveste
s dvadeset i četiri dragulja, i tek tada probudi Adama.
Postoje i druga tumačenja po kojima Bog
nije stvorio Evu od Adamovog rebra, već od repa sa žalcem na kraju koji je Adam
pre imao. Bog je odsekao taj rep, a patrljak sada beskorisnu trtičnu kost još
uvek nose Adamovi potomci. Stvaranje Eve od Adamovog rebra mit koji utvrđuje
muško prvenstvo i prikriva, po nekima, Evinu božansku prirodu nema paralele u sredozemnim
ili ranim srednjoistočnim mitovima. Ta epizoda ima možda svoje poreklo sa jednog
reljefa na kojem je prikazana paganska boginja Anat gde lebdi u vazduhu i
posmatra svog Ijubavnika Mota kako ubija blizanca Alijana; Mot (kojeg je tvorac
mita o stvaranju Adama pomešao sa Jahve-om) zabija krivi bodež Alijanu pod peto
rebro, ipak mu ne vadeći šesto. Skrivena igra reči oko „tsela", što u
hebrejskom znači rebro, objašnjava bolje ovu epizodu; zapravo se misli da je
Eva bila „tsela" (kamen spoticanja, nesreća), jer se takvom kasnije
pokazala, iako je bila predvidena za Adamovu pomoćnicu i druga.
Neki elementi mita o Prvom grehu iz Postanja
vrlo su drevni; ali po svom sastavu mit pripada kasnim razdobljima, a
mestimično čak ostavlja utisak grčkog uticaja. Ep o Gilgamešu, za čiju se
najraniju verziju može reći da je nastala oko 2000. p.n.e., opisuje kako je
sumerska boginja ljubavi Aruru stvorila od gline plemenito ali divlje biće po
imenu Enkidu, koje je paslo zajedno sa gazelama, napajalo se uz divlja goveda sve
dok ga jedna sveštenica koju je k njemu poslao Gilgameš nije uputila u tajne
ljubavi. Mada je bio mudar poput boga, sad su ga iz-begavali svi divlji
stvorovi; i sveštenica mu stoga pokri golotinju delom svoje odeće i dovede ga u
grad Uruk, gde on postade krvni pobratim junaku Gilgamešu. Kasnije Gilgameš
krenu u potragu za biljkom besmrtnosti. Ušao je u mračni prokop dvanaest milja
dug i izašao na drugoj strani u rajski vrt s drvećem na kojem su visili
dragulji, a koji je pripadao Siduri, boginji mudrosti. Ne prihvatajući poziv
boga sunca da ostane, Gilgameš krenu uporno dalje, sve dok ne sazna od Utnapištima
(sumerskog Noja) da biljka koju traži raste duboko pod morem. Gilgameš priveza
kamenje za noge, spusti se u dubinu, nađe tu biljku i srećno se sa njom vrati;
ali mu je ukrade jedna zmija kad je bio na nekom izvoru slatke vode. On se
žalosno pomiri s time da mora umreti.
U postanju 3 zmija je grubo pritisla Evu
uz Stablo saznanja i rekla joj: „Nisi umrla dotaknuvši ovo stablo, pa nećeš ni
ako okusiš roda s njega! Svim pređašnjim stvorovima vladaju oni što dođoše
poslednji. Ti i Adam, poslednji od svih stvoreni, vladari ste sveta; okusite
stoga i steknite mudrost, da Bog ne pošalje nova bića da vam preotmu vlast!"
Ipak, kad Evi ramena dotakoše stablo, ona ugleda gde joj se približava Smrt.
„Sad moram umreti", zajeca, „a Bog će dati Adamu novu ženu! Da ga
nagovorim da okusi kao i ja, tako da, ako moramo umreti, umremo zajedno,a ako
ne, zajedno ćemo živeti." Ona otrgnu plod i okusi od njega, zatim moljaše
Adama sa suzama dok i on ne pristade da okusi. Posle Eva nagovori sve životinje
i ptice da okuse plod sve osim razboritog feniksa koji je sačuvao besmrtnost.
Prema predanju, van onog iz Biblije,
Adam se divio Evinoj nagoti: jer s nje beše spala prekrasna spoljašnja koža.
Ipak, iako ga je očarala lepota njenog unutarnjeg tela, blistava poput bela
bisera, on se tri sata dvoumio i odolevao napasti da okusi plod i postane kao
ona, sve vreme držeći plod u ruci. Naposletku reče: „Evo, radije ću umreti nego
da te nadživim. Ako smrt dode po tvoj duh, Bog me ne bi nikada mogao utešiti
drugom ženom, ravnoj tebi i tvojoj lepoti!" Re-kavši tako, okusi plod i
spoljašnja koža od svetlosti spade i s njega. Neki drže da je Adam, okusivši
plod, dobio dar proročanstva, ali kad je pokušao nakidati lišća sebi za
pregaču, otera ga drveće vičući: „Nosi se, lopove, koji nisi poslušao svog
Tvorca! Od nas nećeš dobiti ništa!" Drvo saznanja dobra i zla pustilo ga
je ipak da uzme šta je hteo to jest smokvino lišće odobravajući mu što je
izabrao mudrost umesto besmrtnosti.
Neki opisuju Stablo saznanja kao ogromnu
vlat žita, višu od kedra, ili kao lozu, ili kao limunovo drvo, čijim se plodom
služe i danas u obredne svrhe. Ali prema apokrifnom Otkrivanju Enohovom beše
to datulina palma. Stare cvilizacije poput Kaldeanske u jugoistočnoj Aziji bile
su među prvima koje su verovale u biljke
koje nikada nisu postojale, a ova praksa je nastavljena znatno posle Srednjeg
Veka i Renesanse. Prvobitno, ovo je činjeno da bi se raširila misterija koja je
kružila nad određenim naizgled-čudnovatim događajima i da bi se simbolički
ostvarila fizička forma raznih aspekata – zdravlja, sreće, plodnosti...
Drvo Saznanja
“... plod ovog drveta koje je usred
vrta” je jedina aluzija u Starom Zavetu na ono drvo koje je postalo poznato kao
“drvo Saznanja”. U RajskomVrtu čoveku je dat izbor između ovog drveta, koje je
darovalo smrtnost čovečanstva, i drveta života, koje je darivalo besmrtnost. Ne
dajući druge indikacije, umetnici i pisci su vizuelizovali drvo saznanja kao
drvo jabuke, smokve, kruške, zmajeve krvi i banane! Najbizarnija interpretacija
dolazi iz katedrale u Indresu u 13-om veku, Francuska, koja sadrži fresku koja
pokazuje Evu u susretu sa gujom isprepletanom oko ogromne razgranate pečurke
česte u Evropi – neznatno otrovne i halucinogene Amanita muscaria.
Drvo Života
Identifikacija ovog drveta varira među
kulturama i vremenskim dobima. Za Druide, drvo života bio je hrast,
zahvaljujući njegovoj starosti i činjenici da je domaćin imele, njihove
najsvetije biljke. Za drevne Jevreje, to je bio kedar, koji je obezbeđivao drvo
i delikatno, dragoceno ulje. Asirci su prikazivali drvo života kao drvo urme, a
od kada su veštački oprašili svoje drvo urme da proizvodi veće količine voća,
za njih to je bio ne samo izvor hrane već i simbol začeća. Takođe, voće je
obezbeđivalo urmino vino koje je kotišćeno za pijanke bogovima. Biblijski, drvo
života je javor, koji se pojavljuje često u Svetim Pismima. Većini nas, ovo
sugeriše na zapadni javor, drvo platan. Ipak, kada je pročitano da su se
egipćani odnosili prema javoru kao svom svetom “drvetu života”, moramo ovo
preispitati, jer javor nije domaće drvo doline Nila. U stvarnosti, javor iz
Biblije Bio je divlje drvo smokve, posvećeno plodnosti, radosti i drugom
životu. Smokvino drvo ima lišće slično drvetu duda, i tokom godina dve grčke
reči za smokvu i dud (sycos i moros) ujedinjene su u obliku imena sycamore
(javor). Nikada nijedan pravi javor nije bio drvo života.
Eden kao spokojno utočište, u kome čovek
mirno živi među divljim životinjama, susrećemo ne samo u mitu o Enkiduu, nego i
u grčkim i latinskim legendama o Zlatnom dobu. Svim vrtovima uživanja prvobitno
su upravljale boginje, a prelaskom, po jednoj teoriji, s matrijarhata na patrijarhat
preotimaju ih muška božanstva. Gotovo je uvek prisutna zmija. Tako je u grčkoj
mitologiji vrt Hesperida, čije jabuke rađaju zlatnim plodom, čuvala zmija
Ladon, a vrt je bio u posedu Here pre nego što je postala Zevsovom ženom, iako
je njen neprijatelj Herakle na kraju usmrtio La-dona, uz Zevsovo odobrenje.
O Adamovom pokajanju i pokori nalazimo
nešto siriskim mitovima o „Životu Adama i Eve", koji očigledno ima
hebrejske izvore: on posti u Jordanu, u vodi do brade, a kao nagradu Bog
dopušta da ga arhangel Rafael uputi u neke mistične tajne. Po torn tekstu, Bog
je stvorio Adama u Hevronu. Prema nekim vizantijskim piscima Adam se pokajao
tek u šeststotoj godini. Adam i Eva bejahu izgnani iz Edena na Prvi petak, na
dan kad su oboje stvoreni i kad sagrešiše. Na Prvu subotu Adam se odmori i
pomoli Bogu za milosrde. Potkraj tog dana on pođe na gornji tok Gihona,
najsnažnije reke od svih, i učini tamo pokoru od sedam nedelja, sve dok mu telo
ne omekša poput sundera. Posle dođe jedan anđeo da pomogne Adamu, i on nauči
Adama da se služi mašicama i kovačkim maljem, i kako da upravlja volovima da ne
zaostane u oranju.
Bibliski pisci kao razlog sagrešenja
navode saznanja dobra i zla, izbegavajući da kao razlog za greh navodu i
telesnu strast koja se izrodila iz kušanja zabranjenog voća. Hrišćanska
predanja ipak navode da je posledica izgnanstva bila pojava stida od telesnog
koji će kasnije obelježiti ceo hrišćanski srednji vek. Ljubav muža i žene je
čista i u Raju i na zemlji, dok je stid veliki neprijatelj i nečistota, izrođen
iz prvog greha. Sekta esena imala je veliki uticaj na dalji razvoj ovog
predanja. Po nekoj legendi, izgnani par je sedeo u očajanju, a Satana (Samael)
odluči da se i dalje sveti: on i njegovi sadruzi pretvoriše se u zavodljive
žene i pokazahu Adamu kako treba da opšti sa ženom, čineći razne
„gadosti". Adam, zažarenih čula, upita Boga šta da radi. Bog tada uputi
anđela koji ih je venčao, zapovedivši im da se mole četrdeset dana i noći pre
nego što legnu u bračni zagrljaj. Eseni su zaoštrili sukob duhovnog i telesnog
i proglašavali kako telesnu strast, tako i rađanje dece za greh i nauku
Sataninu. Otuda verovatno neka verovanja da su brak i rađanje nužno zlo.
Нема коментара:
Постави коментар