U klasičnom hinduizmu djelovanje (karma) i
dužnosti (dharma) glavni su pojmovi. Karma će nagomilavanjem dobrih i loših
dela utjecati na čovekovu sudbinu, ali ne postoji jedan način da se postigne
dobra karma. Rano u vedskom periodu postojala je ideja o opštem moralnom zakonu
(rita) kojeg su čuvali bogovi Mitra i Varuna. Molitva i žrtva bile su potrebne
da se održi pravilan odnos među božanstavima i čovekom, a greh je mogao biti
moralni ili obredni. Moralni zakon izražavao je osnovu društvenog poretka koji
je bio pod kontrolom priručnika sveštenika i zajamčen od vladara. Ipak moralni
zakoni i delovanja bili su usko povezani sa klasnom podjelom društva, tako
dharma nikad nije postala apsolutna vrijednost za sve pripadnike indijskog
društva. Veliku ulogu pri određivanju moralnih vrijednosti odigrali su
staroindijski epovi koji naglašavaju neke osnovne etičke vrline - dužnost
deteta prema roditeljima, ljubav i naklonost koju roditelji moraju pružiti
deci, uzajamno poštovanje u braku, te ljubav i sklad kao ideal. Težnja za
bogatstvom i sredstvima za život, uživanje u veselju ili ritualne pobožnosti
bili su relativni za one koje žive u svijetu etičkih nastojanja. Jedina
apsolutna etika bila je povezana s oslobođenjem pojedinca od ciklusa ponovnog
rađanja. „Traganje za blaženstvom“ zapravo znači poštovanje osnova
moralnosti – sanātana dharme: uzdržavanje od ubijanja, krađe, polne nečistoće,
laži ili uporabe opojnih sredstva. Ako se ne pridržava tih »zabrana«,
pojedinac ne može steći osnovnu čistoću koja je potrebna da se dođe na put
prema mokši, na put ka oslobođenju, koji se još naziva đnanamarga.
Jogiji
su težili potiskivanju želje, ljubavi i opšte svih osjećanja. Odogovor i
reakcija na krutost i strogost joge bila je bhakti - odanost jednom određenom
bogu koja je postala jak element u svetovnoj
religiji. Za razliku od ideje vjerničkog, intelektualnog i racionalnog
elementa kod joge, bhakti ističe zanos i oduševljenje odnosa ljubavi, te tako
mnogo uspješnije zadovoljava emocionalne potrebe vjernika.
Između 7. i 10. veka mnogo tamilskih pisaca
izražavalo je svoje vjerske osećaje i iskustvo s velikom toplinom i vjerskim
žarom. Tako jedan tamilski pisac piše: „Bhakti je uzburkan osjećaj, koji guši
govor, čini da suze teku, a kosa se diže od ugodnog uzbuđenja i često dovodi do
histeričnog smijeha i plača, do iznenadnih napada nesvestice i dugih nesvjesnih
transeva“. U 11.veku veliki tumač Ramanuđa uvodi pojam bhakti u klasičnu,
razvijenu hinduističku tradiciju. Za njega je to više oblik intelektualne
meditacije praćene ljubavlju, ali bez oduševljenja i zanosa koji i dalje
postoje na svetovnoj ravni. Kao odraz odanosti prema određenom bogu, specifično
prema Krišni ili bogu Višni, pripadnici višnuitske sekte crtaju crvene ili bele
uspravne linije na čelu ili crne, crvene ili bijele tačke između obrva.
Нема коментара:
Постави коментар