Oslanjajući se na zaključak Meletinskog da
„arhaični mit“ ili ’mitološka priča’ predstavljaju neku vrstu metastrukture u
odnosu prema klasičnoj… bajci…“, P. A. Grincer ističe da taj zaključak treba
proširiti i na ep. I odista, ma koliko se svaki od ovih folklornih žanrova
razvijao samostalno, jedan i drugi umnogome crpu svoje sokove iz mita, s kojim
se često prepliću, delujući katkad povratno na nj i uzajamno se dopunjujući i
oplođujući. Stoga je ispravan Propov stav da „bajka potiče iz drevnih
religija“, te da, „pošto je borba sa zmajem sastavni deo mnogih paganskih
religija — ona iz njih i potiče“
Svejedno da li ćemo se složiti sa izvesnim
prenaglašavanjem autohtonosti pojave navedenog motiva u pojedinim nacionalnim
sredinama, ili ćemo takvo jednostrano, ali u mnogim slučajevima sasvim
opravdano stanovište upotpuniti mogućnošću da su se među narodima koji su
dolazili u tešnji dodir u toku istorije prenosili i širili motivi, pa i ovaj o
borbi sa zmajem, moramo prihvatiti kao osnovanu tvrdnju o tome da je priča o
zmajeubici nastala veoma rano, da se nalazi i u mitološkim i folklornim
tvorevinama međusobno sasvim udaljenih naroda i plemena, kao i da se nacionalne
varijante motiva često veoma razlikuju od sredine do sredine. Osnova im je,
međutim, zajednička, pa i povezanost sa arhetipskim situacijama, bilo da su
mitološkog ili ritualnog porekla.
Razdoblje između 300. godine pne i 300 godine bilo je presudno
za pojavu onog što dans nazivamo klasičnim hinduizmom. U ovo vreme pisane su
sutre. Ovo su uglavnom bile zbirke aforizama koje su nastojale istaknuti učenje
Veda i Upanišada. Božanstva iz Veda zamenjena su starijim bogovima ili su
poistovećena s njima. Rudra - moćni bog u vedskim himnama tada je poistovećen
sa Šivom, „bogom koji pleše“, čiji su kipovi pronađeni prilikom
iskopavanja u dolini Inda. U periodu koji je uslijedilo zapisivane su priče iz
prošlosti. Ono što je kružilo u obliku lokalnih legendi smatralo se najboljim
izrazom indijskog pogleda na svet. Epovi su ukazivali na trajnu borbu dobra i
zla, kosmosa i haosa. Sva djela ukazivala su na potrebu da se otkrije smisao i
svrha čak i u razdoblju nereda. Epski spevovi Ramayana i Mahabharata spevani su
u periodu od 400 godine pne do 200 godine n.e. Postoje izvori koji ukazuju da
su se ovi spevovi usmeno prenosili stotinama godina ranije. Kasnije purane
govore o bogovima i demonima.
Ramayana je ep koji je nastao između 400
godine pne i 200 godine ne i sastoji se od 38 000 stihova. To je mit o
spletkama kojom je Rama, božanski junak i kralj, uklonjen s prijestola, a
njegova verna žena Sita oteta na Šri Lanku. Rama je utjelovljenje pravednosti i
smatraju ga jednim od deset avatara (utelovljenja) boga Višne. U ovo vreme
pojavilo se i mišljenje da bogovi u svakom razdoblju šalju jednog avatara.U
svetovnom hinduizmu priča o Rami ne
sluša se samo od ranog djetinjstva, već postaje i osnova svakodnevnog života.
Od Rame moli pomoć na početku svakog poduhvata i zahvaljuje mu se poslije
uspešno obavljenog posla. Njegova junačka dela postala su primjer za ugledanje
i poticaj za ispravno ponašanje. Njegovo ime služi za utjehu ostarjelima.
Ramino ime pevaće okupljeni žalioci, dok
se telo mrtvog čoveka odnosi na spaljivanje. Ramina žena Sita postala je
primjer vjerne žene, te je hinduizam veliča zbog njezinih vrlina ljubavi i
odanosti.
Mahabharata je ep koji je nastajao u dužem
istoriskom periodu između 400 godine
p.n.e. i 400 godine n.e. Najopsežnije je djelo svjetske književnosti sa više od
200 hiljada stihova u 18 knjiga i govori o ratu između braće Pandava i Kaurava.
Bhagavadgita
Bhagavadgita (»Pjesma uzvišenog«), koja se
često naziva i samo Gita, najvažniji je i književno najvredniji od
moralno–filozofskih spisa u Mahabharati, a u Indiji je danas najpopularniji dio
cijelog epa. Etičke dileme duha, koje u umjetnički oblikovanom dijalogu
postupno zaoštravaju, smatraju se najvjernijom ilustracijom indijske misli te
se često Gita naziva Biblijom „hinduizma“ zbog svoje svetovne privlačnosti.
Нема коментара:
Постави коментар